Ovih je dana hrvatska javnost neugodno iznenađena objavljenim brojnim otkrićima Ministarstva poljoprivrede da je naredilo povlačenje iz prodaje velikih količina mesa i mesnih proizvoda jer su kontaminirani salmonelom. Da nije riječ o bezazlenoj opasnosti svjedoči tragični završetak petogodišnjaka koji je podlegao zarazi salmonele koja se krila u uvoznim kokošjim jajima. Pojačan inspekcijski nadzor otkrio je brojne nepravilnosti u gotovo svim trgovačkim lancima, došlo je na vidjelo da je u Hrvatskoj u prodaji meso kojemu je već istekao rok te ne odgovara primjerenoj kvaliteti, a što je još gore, moguće je da takvo staro, zaleđivano i odleđivano meso bude opasno i za zdravlje ljudi.
Novonastala situacija na tržištu mesa i mesnih proizvoda nameće najprije pitanje: kako se takvo nešto uopće moglo dogoditi? Poznato je da se, po pravilima Europske unije, veterinarski i zdravstveni nadzor obavlja u svakoj zemlji u kojoj se meso proizvodi i stavlja u prodaju, da ta pravila i isti kriteriji jednako obvezuju sve članice EU-a.
Budući da nadzor ovisi o ljudima koji mogu pogriješiti ili propustiti provjeriti određene količine proizvoda, moguće je da se na tržištu pojavi i neispravna ili zaražena roba. To se ipak ne događa često jer je i samomu proizvođaču stalo da isporuči zdravu robu. Infekcija mesa i mesnih proizvoda, koji nisu konzervirani, može se dogoditi i prilikom neprimjerenoga transporta ili skladištenja, a osobito prilikom trgovačkih manipulacija (prepakiranja i slično) robom kojoj prijeti zastara, što znači i gubitak za trgovce. Očito je da je potreban i hrvatski nadzor nad robom koja se prodaje u Hrvatskoj.
Poznato je da unutar EU-a više nema carinskih barijera za robu proizvedenu u zemljama EU-a te se ni u Hrvatskoj ne može govoriti o uvozu mesa i mesnih prerađevina u klasičnom smislu, premda se, posebice u velikim trgovačkim lancima, pretežno prodaju meso i mesni proizvodi proizvedeni izvan teritorija Hrvatske. To je bitno nova okolnost koja otvara mnogobrojne mogućnosti različitim mešetarima koje se obično, premda nepravilno, naziva uvozničkim lobijem.
Dobavljači robe za Hrvatsku, pa tako i mesa i mesnih proizvoda, mogu bilo gdje i od bilo koga (tj. od drugih trgovaca, a ne samo od proizvođača) kupiti (npr. staro) meso i plasirati ga na hrvatsko tržište. Opravdano pretpostavljajući da je ispravno ono što je na tržištu bilo gdje u Europskoj uniji, dobavljači traže robu, pa i meso, po što jeftinijoj cijeni i onda plasiraju na hrvatsko tržište te pritom dobro zarade jer su ipak ti proizvodi jeftiniji od hrvatskih i obično se dobro prodaju jer kupovna moć većine hrvatskih građana baš nije velika.
Takva, u biti ipak nelojalna, konkurencija domaćim proizvodima ima strahovite posljedice za hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju, za opstanak hrvatskih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, za opstanak hrvatskoga sela – odnosno za depopulaciju čitavih krajeva u Hrvatskoj. Suvremeni egzodus mladih, sposobnih ljudi iz nekoć bogate Slavonije upravo je posljedica sustavnoga uništavanja hrvatske poljoprivredne proizvodnje, obezvrjeđivanja obradive zemlje i nemogućnosti suočavanja s tom nelojalnom konkurencijom.
Dugo se na policama velikih trgovačkih lanaca moglo kupiti »trajno mlijeko« po cijeni manjoj od flaširane pitke vode pa je razumljivo da ni jedan hrvatski mljekar nije mogao dati svoje kvalitetno mlijeko po takvoj nerealnoj cijeni; tisuće su hrvatskih mljekara bile prisiljene prestati proizvoditi mlijeko i propasti. Hrana i proizvodnja hrane uvijek imaju bitno strateško značenje za svaku državu na svijetu, a garniture na vlasti u Hrvatskoj pravile su se da to ne vide ili ne prepoznaju. Bez sumnje to sustavno gušenje hrvatske poljoprivredne proizvodnje jedan je od glavnih razloga što Hrvatska tako rapidno gubi ne samo svoje stanovništvo, nego sve više i sposobnost da se demografski obnovi, jer vitalni mladi ljudi ponovno odlaze.
Poznato je također da, premda unutar EU-a više nema carine, sve zemlje članice EU-a imaju pravo na robu, proizvedenu u drugim zemljama članicama EU-a, nametati trošarine ili određivati pravila o kvaliteti, trajnosti ili nekim drugim svojstvima robe da bi mogla biti u redovitoj prodaji. Premda je to poznato, velika je zagonetka zašto se hrvatske vlasti tom mogućnošću ne koriste uopće ili se koriste nedovoljno. Mediji su prenijeli da se npr. u Njemačkoj šest mjeseci zamrznuto meso povlači iz prodaje jer više nije primjerene kvalitete, a u Hrvatskoj može biti u prodaji meso koje je bilo zamrznuto 40 godina! Očito je da pritom u Hrvatskoj politika i političari imaju prste i da su baš oni odgovorni što su dopustili takvu nelojalnu konkurenciju koja je gotovo uništila hrvatsku poljoprivrednu proizvodnju.
Tragično je što su sve dosadašnje vlade propuštale regulirati kvalitetu i druga svojstva mesa, mesnih proizvoda i drugih prehrambenih artikala i tako spriječiti nelojalnu, a omogućiti lojalnu konkurenciju. Posljedica toga nereguliranja, premda je ono posve u skladu sa svim pozitivnim odredbama EU-a, nije samo neizmjerna gospodarska šteta, nego i zamah procesa depopulacije Hrvatske. Ako je razumno smatrati da nije moguće da političari ne bi znali ili prepoznali što znači sustavno uništavanje poljoprivrede, tj. da je to neizbježno uništavanje i hrvatskih sela, a jedino bi sela mogla zaustaviti depopulaciju, onda se nameće vrlo ozbiljno pitanje: zašto su hrvatski političari sve do sada radili protiv stvarnih legalnih i legitimnih nacionalnih interesa hrvatskoga naroda? Tako je izbijanjem afere s inficiranim mesom i mesnim proizvodima postao očit grijeh propusta hrvatskih političara.
