Poslanica hrvatskoga katoličkoga episkopata pod predsjedanjem zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca o aktualnom položaju Crkve u ratnim okolnostima, 24. ožujka 1945.: »U ovim teškim ratnim prilikama nije nam bilo moguće dolaziti u dodir sa svojim vjernicima, da svagdje, u svakoj župi, na licu mjesta vidamo teške rane, od kojih krvare naši vjernici širom hrvatskih biskupija.
Budući da se boli naših vjernika, ili bolje čitavoga hrvatskog naroda, povećavaju iz dana u dan, i njihove brige za budućnost bivaju sve veće u moru neistina, laži i kleveta, što se sa svih strana smišljeno i proračunato siplju protiv našeg naroda, Poslovni odbor Biskupskih konferencija kao zastupnik čitavog Hrvatskog katoličkog episkopata smatrao je za svoju dužnost, da vama, svojim dragim vjernicima, upravi nekoliko riječi i da već sada raskrinka neke smišljene klevete i podvale, uperene protiv najsvetijih interesa Katoličke Crkve i Hrvatskoga naroda, u kojemu ona djeluje« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 109.).
»Duboko osjećajući važnost vremena, u kojemu živimo, i svjesni teške odgovornosti, koju nosimo pred sadašnjošću i budućnošću, pozivamo prije svega svoje vjernike, da se još više ujedine s nama u ispovijedanju prave vjere u Boga, kao začetnika, zakonodavca i svrhodavca života, misleći u svim svojim djelima na besmrtnost i neprocjenjivo dostojanstvo svakoga čovjeka, koje je danas gotovo potpuno prezreno…
Pojavili su se lažni svjedoci, koji nas optužuju, da su hrvatski katolički poglavari zajedno sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračunavanju u Hrvatskoj Domovini. Ali ima svjedok, koji bolje vidi, a to je Bog, koji znade, što smo mi hrvatski katolički biskupi sa svojim svećenstvom i sa svojim vjernicima učinili i kakve smo žrtve samo posljednjih dvadesetak godina doprinosili, da u Hrvatskom narodu sačuvamo mir i djelotvornu kršćansku ljubav.
A to znade i cijela svjetska javnost. Miroljubivost je bila osnovna crta hrvatske duše, koju su osobito od godine 1918. uz najveće poteškoće i s najvećom pomnjom uzgajali i naglašavali svjetovni vođe kao i hrvatski duhovni poglavari.
Ali naše su nastojanje lišavali potpunih plodova oni, koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogućivali hrvatski pacifizam i tjerali Hrvatski narod u sve veći nemir i nezadovoljstvo. Hrvatska nedužna krv prolijevala se u mnogim hrvatskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini u vrijeme između dva rata.
Tamo je na sramotan način pogažen najsvečaniji međunarodni ugovor, Konkordat, sklopljen između Svete Apostolske Stolice i bivše Jugoslavije, pa su tako hrvatski katolici u svojim pravima ostavljeni na milost i nemilost vlastodržaca, a da ne govorimo o svim isto tako sramotno pogaženim nagodbama, koje su bile sklopljene s predstavnicima Hrvatskoga naroda…« (str. 109.-110.)
»Kada je pak i drugi svjetski rat pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao Hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rikama, već su neodgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima navještajući zator i istrebljenje našemu narodu. Poslije toga našli su se nažalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski su biskupi uvijek to odlučno pobijali i osuđivali, ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane.
Oni su pojedinačno i skupno, na primjer na biskupskim konferencijama god. 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nužne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti… Osuđivali smo sve struje, doktrine, bilo sa krajnje ljevice ili desnice, sugestije, kao i pojedince, koji su polazili sa stajališta, da smiju kršiti Božje zapovijedi i lišavati bližnjega njegovih ljudskih prava, jer je možda druge narodnosti, rase ili staleža. I danas tražimo jednaku zakonitost za sve…
Svoj poziv šaljemo i onima, koji su u posljednje vrijeme počeli sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suđenja ‘ratnim zločincima’ smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa.
Svi zločinci s bilo koje strane neka budu potegnuti na odgovornost i kažnjeni prema njihovoj krivnji. Ali jasno je već unaprijed svim istinoljubivim i pravdoljubivim ljudima, da mržnja ne može tu krivnju prosuđivati ni svestrano ni pravedno.
U izuzetnom slučaju, ako se je koji zalutali svećenik ogriješio o prava svoga bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža.
Ali danas moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke Crkve oduzeli im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama« (str. 110.-111.).
»Njihova nepravda vidi se već po tome, što oni unaprijed optužuju sve biskupe, svećenike i redovničke pokrajine, da su ‘ratni zločinci’… Međutim nitko živ u uljudbenom svijetu neće moći odobriti tu unaprijed smišljenu samovoljnu osnovu, niti će vjerovati, da bi hrvatski katolički biskupi, svećenici, da bi čitave crkvene pokrajine uglednih i po svemu svijetu poznatih i priznatih katoličkih redova muških i ženskih, da bi tisuće katoličkih staraca, muževa, žena i djevojaka bili ‘ratni zločinci’, koji su zaslužili, da budu poubijani i da im imena budu vezana uz pokolje, o kojima nisu ni znali. Njihova mučenička smrt je trajna optužba onih, koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih ideja…
Povijest svjedoči, da Hrvatski narod kroz cijelu svoju tisućutristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj Državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskoga naroda. Nitko prema tome nema prava obtuživati bilo kojeg građanina Hrvatske Države, pa ni hrvatske biskupe, zato što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima.
Hrvatski katolički biskupi su sa svoje strane učinili sve što je bilo u njihovoj moći, da se u Hrvatskoj Državi svuda provede prava zakonitost prema načelu: Justitita fundamentum regnorum; zakonitost prema svima, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru ili stalež… Na koncu Vas, kao Vaši duhovni pastiri pozivljemo, da, izbjegavajući najpomnije sve, što nije u skladu sa zakonom Božjim, puni pouzdanja u Božje milosrđe i Božju providnost, ustrajete vjerno uz svetu Crkvu, dok Gospodin stiša ovu strašnu oluju u svijetu i udijeli čitavome čovječanstvu i našemu ispaćenom narodu svoj sveti mir« (str. 111.-113.).
NASTAVLJA SE
