Na prijedlog sisačkoga biskup Vlade Košića, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko katoličko sveučilište pristali su suorganizirati i sudjelovati na znanstvenom skupu »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942. – 1943.« koji će se održati u Sisku 30. studenoga s ciljem stjecanja novih temeljnih znanstvenih spoznaja i razumijevanja o zbrinjavanju siročadi u Sisku ratnih godina 1942. i 1943. Nakana je sa znanstvenoga stajališta govoriti o povijesnim prijeporima, prići s argumentima i povijesnom istinom toj temi koja se politizira. Sisačko poglavarstvo na čelu s gradonačelnicom donijelo je političku odluku da je to bio koncentracijski logor. Znanstveni skup i odluku sisačkoga poglavarstva komentira doc. dr. Vlatka Vukelić s Hrvatskih studija koja se bavi poviješću Siska i poviješću arheologije sisačkoga kraja.
DOC. DR. VUKELIĆ: Na žalost tu je došlo do iskorištavanja lika i djela humanitarne djelatnice Diane Budisavljević, kako bi se preko njezine osobe nametnula teza koja ne samo da nije znanstveno dokazana, nego nema svoj temelj čak ni na razini zdravorazumskih osnova. Naime, na 3. sjednici sisačkoga Gradskoga vijeća, održanoj 6. listopada 2017., vijećnicima je predloženo imenovanje jedne čestice parkom Diane Budisavljević. Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž. Kako je bila riječ o službenom aktu Grada Siska, reagirala sam na to na sjednici i upozorila da se ta sintagma briše iz akta. Moje opaske nisu prihvaćene pa sam napustila sjednicu. To je krivotvorenje službenoga dokumenta, koji će kao takav kroz određeni niz godina poslužiti kao arhivsko gradivo i ne daj Bože dokaz za nešto! Ponavljam, u aktu je izrečena neistina, koja može izazvati ozbiljne posljedice u daljnjim tumačenjima lokalne i nacionalne povijesti iz razdoblja NDH. Kao istraživačica bila sam duboko svjesna što znači arhivsko pohranjivanje takvoga akta s netočnim podatcima i bila sam užasnuta jednostavnošću toga čina. Za 50 godina nekomu će taj akt poslužiti kao »dokaz« neke sulude tvrdnje. Zapravo je bolno koliko je lažiranje sadašnjosti, prošlosti, ali i budućnosti banalno.
Ne treba ni spominjati koliko je nemoralno skrivati se iza djela Diane Budisavljević kako bi se provukle takve dodvorničke teze, u želji stjecanja političke moći, odnosno glasova skupina kojima se očito teško manipulira. U nekoj budućnosti takva djela trebala bi biti utkana u kazneni zakon kao kažnjiva.
DOC. DR. VUKELIĆ: U osobnom dojmu, mogu reći kako nailazim na velik strah svojih kolega. Mnogi su mi rekli da ne žele biti žrtve pojedinih portala, da čekaju produžetak ugovora na poslu i slično, uz napomenu: »Razapet će te!« Pitam se tko je danas taj Poncije Pilat koji će od istine oprati ruke i tko je ta rulja koja će bacati kamenje na istinu i tko su ti vojnici koji će razapinjati? Stalno govorimo o okretu k budućnosti. Pa neka nam onda bude dopušten neometan znanstveno-istraživački rad u atmosferi znanstvene etičnosti, gdje je dopušteno rušenje mitova u svjetlu novih dokaza, jer u znanosti je dopušteno osporavanje teza. Teza koja je neosporiva je dogma. A »pravo« na dogmu ima samo Bog Stvoritelj. Svako izjednačavanje s Bogom u smislu koji sam navela upozorava na postojanje teške shizofrenije ili na ogorčeno čuvanje stečenih pozicija koje se nastoje obraniti već sedam desetljeća. U osnovi dolazimo na isto, a kao talac takvih zavjera u sredini je običan mali čovjek.
Sva ta zaista nakazna događanja pokrenula su niz ljudi u želji za istraživanjem činjenične istine te smo odlučili organizirati znanstveni skup povodom 75. obljetnice prestanka rada dječjega prihvatilišta u Sisku, pod nazivom »Zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku 1942. – 1943.«. Cilj je toga znanstvenoga skupa prikazati sudbinu djece napuštene nakon zarobljavanja njihovih roditelja i skrbnika za vrijeme velike operacije koja je, pod zapovjedništvom njemačke vojske, tijekom lipnja i srpnja 1942. provedena na području sjeverozapadne Bosne. U navedenoj operaciji sudjelovale su, uz njemačke postrojbe, i domobranske i ustaške snage Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Sudbina i stradanje osoba zarobljenih tijekom operacije tema je niza publikacija i znanstvenih rasprava, objavljenih u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Događaji na Kozari 1942., pa u vezi s time i zbrinjavanje ratne siročadi u Sisku, u velikom dijelu javnosti danas su svedeni na ulogu Diane Budisavljević u pomoći spomenutoj siročadi. Cilj je skupa dokazati napore lokalnoga stanovništva u pružanju pomoći najmlađim stradalnicima ratnoga vihora i sudjelovanje Zagrebačke nadbiskupije i nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca te lokalnoga svećenstva u pružanju skrbi i sprječavanju potencijalno velike stope oboljenja i smrtnosti u te djece. U konačnici, cilj je pokušati definirati sudbine osoba koje su proživjele tu humanitarnu kalvariju, sa strane onih koji su se svesrdno borili za umanjenje trauma i sa strane onih koji su kao djeca sve to proživjeli.
Prema onome što sam ja do sada prošla, evidentna je određena stopa mortaliteta, i to najviše po primitku djece na skrb. O tome svjedoče medicinska izvješća jer su djeca došla pothranjena i bolesna u Sisak. No još nigdje nisam naišla na odluku o organiziranom prihvatu s ciljem istrjebljenja. A to bi po definiciji bio koncentracijski logor. Naišla sam na gomilu gradiva koje upućuje na nadljudske napore pojedinaca da spase svako dijete, naišla sam na korespondenciju ogorčenih ljudi koji ne štede ni sebe ni svoju obitelj kako bi pomogli. Kako onda možemo zaključiti da pomoć nije bila pružena? Tko se usudi izreći takvu laž? Usred lošega općega stanja na području cijele NDH, kada je ljetina ionako podbacila, Siščani sudjeluju u najvećoj humanitarnoj akciji tadašnje Europe. Zar je to način da im se iskaže zahvala? Sisak nazivamo gradom hrvatskih pobjeda, ali je on ujedno grad velikoga srca, što je bio očito i tijekom Domovinskoga rata, čemu sam osobno kao djevojčica svjedočila. Kolone izbjeglica, golemi napor da ih se prihvati, smjesti, nahrani i odjene te im u konačnici pruži osjećaj pripadnosti i doma. Svaka sisačka generacija doživjela je neki oblik ratnih stradanja. Tijekom Velikoga rata također je bio iznimno aktivan humanitarni rad, nastavljen je kroz ostala ratna razaranja i ne mogu shvatiti tko nam želi ukrasti taj karitativni ponos i nalijepiti nam etiketu ksenofoba. Osobno poznajem ljude koji su kao djeca s Kozare ostali u Sisku, živjeti, raditi i formirati obitelji. Žalim možda samo da i oni osobnim svjedočanstvom ne pokažu zahvalu na toj šansi koju im je grad dao. Dakle, to su planovi, to su ciljevi, vidjet ćemo koliko ćemo biti uspješni u njihovoj realizaciji.
DOC. DR. VUKELIĆ: Valja navesti i primjer Prvoga partizanskoga odreda, fikcije koja je prepuna zbrkanih datuma, događaja i osoba. Uza sve razumijevanje potrebe stvaranja te fikcije, treba naglasiti i kako su se vremena promijenila. Nema više potrebe za takvim »balansiranjem« u činjenicama i nema više potrebe za dokazivanjem »hrvatske namjere«. Je li sve ono što je hrvatski narod činio bilo u dobroj vjeri? Pa jest! Okolnosti i kontekst bili su u određenim trenutcima presudni. Primjerice, način, okolnosti i neposredne posljedice ulaska hrvatskih zemalja 1918. u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Pa formiranje Kraljevine Jugoslavije te mogućnost njezina ostanka u savezu s Hitlerom. Kako bi historiografija tada gledala na cijelu tu državnu povijest? Činjenica jest da 1. prosinca 1918. započinje ignoriranje i slabljenje dotadašnjih hrvatskih političkih institucija (Hrvatski sabor, ban), jedinice vojske Kraljevine Srbije ulaze na teritorij Države SHS i prije ujedinjenja, a usporedno s time dolazi do ukidanja redovitih austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu. Uz gubitak austrougarskih i domobranskih pukovnija na hrvatskom tlu, Država SHS još je ranije doživjela neuspjeh u očuvanju ratne mornarice koju su joj u listopadu 1918. prepustile austrougarske vlasti. To je podloga za donošenje zaključaka koji vrjednuju odnose hrvatskoga i srpskoga naroda na početku formalne državnopravne zajednice i mislim da je to nulta točka s koje treba pristupiti izučavanju povijesnih prijepora.
Možemo li uopće reći da smo do danas donijeli neki opći zaključak na koji je način politički potez »ujedinjenja« 1918. djelovao na daljnji razvoj hrvatskih zemalja? Prema toj odrednici nije se još odredila ni struka ni politika, a društvo je bombardirano maglovitim i praznim frazama o bratstvu koje se ovdje evidentno ne može dokazati. Nekoliko je prijelomnih godina u našoj nacionalnoj povijesti koje su utjecale na buduća politička kretanja te na kraju i na stvaranje nezavisne Republike Hrvatske, a 1918. u tom je smislu njihov politički, kulturni i društveni početak. Godina 1941. također je prijelomna. A nova generacija mladih znanstvenika njome je prestravljena. No i to je dio naše povijesti, koji ne će nestati, ali ako o tome sami ne znamo ništa, drugi će nam nametnuti nedokazane teze. Da se vratim na početak svoga odgovora, baš poput Prvoga partizanskoga odreda iz šume Brezovice.
DOC. DR. VUKELIĆ: Svako povijesno istraživanje treba staviti u kontekst. Taj kontekst određen je mnogim parametrima, a jedan od važnijih je gospodarske naravi. Ni stanovnici naših krajeva u prapovijesti nisu živjeli od zraka te su moja polaznica uvijek prapovijesna nalazišta određenoga terena, struktura stanovništva, etnogeneza te romanizacija, a kroz to i gospodarstvo. I, nesumnjivo, od razdoblja rimske kolonizacije, u gospodarskom smislu, nije se mnogo promijenilo. Sve što su iskoristili ili asimilirali Rimljani stvorilo je tradiciju i način življenja i ta je tradicija opstala i 1500 godina nakon Rimljana, zapravo sve do početka 20. stoljeća. Tada dolazi do planskoga raseljavanja i naseljavanja, koje tradicija »ne priznaje«, pa su ti potezi doživljeni kao nešto nakazno i neprirodno, što u osnovi i jesu, iako su migracijski trendovi danas takvi da će se posljedice tih valova osjetiti dugotrajno i bolno. Godine 2008. navršila se 500. obljetnica rođenja Nikole Šubića Zrinskoga, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog partizanskoga zločina u jeku Drugoga svjetskoga rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tome svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji jasno navode kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam »neprimjeren« spomen ikojega člana obitelji Karađorđević. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, tri Srbina i jednoga Mađara. Prema vjeri katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje. Početkom Drugoga svjetskoga rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojba. O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova. Početkom rujna 1943. Zrin je opet napadnut jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjega nitko nije odgovarao. Titovi su partizani u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskoga junaka Nikole Šubića Zrinskoga, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.
Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina. U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije dobio odgovor.
Zrinjani nikada nisu odustajali od svoga povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenoga Domovinskoga rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkoga instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka. Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskoga suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima. Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednoga živućega katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.
Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora. Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskoga, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti.
Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, a ni s najmanje se pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod. Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Ni jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi golema nepravda i osudi taj strašan zločin.
DOC. DR. VUKELIĆ: Smatram da ne postoji lokalna institucija/ustanova koja bi se posvetila tim temama. Naime, mnogo je jednostavnije izučavati teme koje su terenski »srodne« ili koje su tradicionalno bliske. S obzirom na činjenicu da su stanovnici Siska i Banovine raseljavani unazad nekoliko desetljeća, malo ih je ostalo čuvajući ognjište. Kako na Banovini nema gospodarskoga oporavka, ali ni vizije za njegov ubrzani rast, ljudi se nisu vratili na rodnu grudu. Samim time nema ni prevelikoga interesa za to geografsko područje. Koliko god govorimo o objektivnosti u znanosti, subjektivitet i osobna želja, emocija i dojam pokretači su istraživanja. Zadarsko područje istraživat će uglavnom Zadrani, i to sva povijesna razdoblja. To je prirodno. Naša županija nije stvorila institucionalni okvir koji bi na području Banovine zadržao lokalne »učenjake«. Ne kažem da je to područje potpuno neistraženo. Arheološki muzej u Zagrebu ulaže velike napore u topografiju arheološke baštine toga područja, Memorijalni dokumentacijski centar u Zagrebu također slaže fragmente mozaika Domovinskoga rata, no to još uvijek nije dovoljno dobro prezentirano, a znanost sama za sebe nema smisla. Njezina je osnovna funkcija rasvjetljavanje nedoumica, ali i prenošenje toga znanja na druge zainteresirane subjekte. Na početcima smo, no ako u Slavonskom Brodu postoji podružnica Hrvatskoga instituta za povijest, ne znam zašto je ne može imati i Sisak: predziđe kršćanstva, grad hrvatskih pobjeda. Od takve institucije bilo bi realno očekivati ozbiljnost u pristupu, ali i kontrolu državne razine koja bi mogla upozoriti na dobre ili loše rezultate u istraživanju.
DOC. DR. VUKELIĆ: Iskreno, ne znam kako bih to komentirala a da ne zvučim ogorčeno ili pristrano. Tu se zaista pokazalo kako pravo i pravda u našem društvu nisu sinonimi. To je tako bolna stvarnost, koja nikako ne djeluje iscjeljujuće na našu zajednicu. Prirodno je tražiti i znati istinu. Pa tražili smo je i za Bleiburg! I jesmo li prestali? Nismo! Zapravo se tim nečinjenjem nameće golem teret spoznaje generacijama koje dolaze, jer pogrješno je misliti da oni ne će tražiti počinitelje zločina nad svojim roditeljima, bakama i djedovima ili nad svojim ognjištima. Dobro se to vidi upravo po Zrinu. Starci dolaze na hodočašće dandanas, plaču, emotivni su i žele se vratiti. Velika je zabluda da ćemo guranjem glave u pijesak izbrisati probleme. Samo ćemo ih odgoditi, preusmjeriti, produbiti, ukinuti šansu za iskrenim oprostom. Glavnu ulogu ima država. Ako politika želi pokrenuti stvari s mrtve točke, to će se i dogoditi. U jednom trenu prije desetak godina rečeno je da imamo inflaciju odvjetnika, no i tomu se moglo doskočiti. Zaposliti njih 50 samo na slučajevima ratnih zločina iz Domovinskoga rata s određenom dinamikom, imenovati ih ekspertnim timom s određenim ovlastima. Pojednostavnjujem možda, ali i pokazujem da rješenja postoje.
