Stepinčevo 2017. godine osim po veličanstvenim vjerničkim i molitvenim okupljanjima diljem Hrvatske i širom svijeta gdje žive Hrvati – na kojima se slavila vjera, ljubav i pouzdanje u Boga bl. Alojzija Stepinca – ostat će zapamćeno po trećem krugu zasjedanja mješovitoga povjerenstva Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve (13. i 14. veljače u Novom Sadu) i po političkom incidentu koji je izazvao visoki predstavnik srbijanske vlasti.
Naime, nakon što je u četvrtak 9. veljače u Osijeku otkriven spomenik hrvatskomu blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu u Beogradu se službenim priopćenjem oglasilo srbijansko ministarstvo vanjskih poslova i bl. Alojzija Stepinca nazvalo »ratnim zločincem iz vremena fašističke ustaške NDH«. Toj apsurdnoj etiketi hrvatskoga blaženika srbijansko ministarstvo dodalo je ocjenu da je podizanje spomenika bl. Stepincu u Osijeku »pokazatelj da je u Hrvatskoj stvoreno ozračje da je antisrpska politika, opravdavanje zločina nad Srbima i rehabilitiranje fašističke ustaške NDH, uobičajena stvar«. Kao što tvrdnja i etiketiranje srbijanskoga potpredsjednika vlade i ministra vanjskih poslova o osobi bl. Stepinca nema apsolutno nikakve veze sa stvarnošću i istinom o hrvatskom blaženiku, tako i tvrdnje o tobožnjoj antisrpskoj politici, o tobožnjem opravdavanju zločina nad Srbima i o rehabilitiranju NDH-a u današnjoj Hrvatskoj nema ama baš nikakve veze s aktualnim stvarnim stanjem i političkim gibanjima u hrvatskom društvu.
Tim sramotnim priopćenjem, koje iznosi apsolutne neistine, odnosno čiste laži, službena srbijanska politika teško je uvrijedila sve hrvatske katolike i brojne Srbe koji znaju koliko je dobra za Srbe učinio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Štoviše, tako neistinitim, grubim i nedopustivim etiketiranjem osobe bl. Stepinca srbijanska službena politika uvrijedila je Katoličku Crkvu općenito, a posebno djelatnike i suradnike Kongregacije za kauze blaženih i svetih i sv. Ivana Pavla II. koji su do odluke o proglašenju blaženim nadbiskupa Stepinca došli nakon vrlo pomnoga, kritičnoga i nepristranoga istraživanja i preispitivanja svih relevantnih činjenica i dokumenata vezanih uz Stepinčev život, djelovanje i osobu. U povijesti Katoličke Crkve vjerojatno sve do sada nije bio zabilježen slučaj da bi se nakon jednoga od najrigoroznijih procesa, kakav je proces za proglašenje blaženim i svetim u Katoličkoj Crkvi, jedna službena državna politika usudila osobu, koju je i sam Bog potvrdio čudesnim uslišanjem konkretne molbe (što je također najstrože preispitano i znanstveno provjereno), nazivati ili proglašavati zločincem. Ni Sveta Stolica, koja želi njegovati krajnje korektne i prijateljske odnose sa svim narodima na svijetu, pa i sa srpskim narodom, ne može previdjeti politiku koja na tako nečuven način dovodi u pitanje dio njezina djelovanja.
Uvreda srbijanske službene politike učinjena klevetom bl. Stepinca velikoj većini građana Republike Hrvatske izazvala je i reakciju službene hrvatske politike. Hrvatski potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova, gostujući u nedjelju 12. veljače u Dnevniku HTV-a, stajališta o bl. Stepincu iznesena u srbijanskom priopćenju nazvao je »napadom u najgoroj maniri jednog komunističkog aparatčika, kao što je bio progon kardinala Stepinca s montiranim procesom, propagandom koju je jugoslavenska komunistička vlast tada razvijala«. U tom gostovanju na HTV-u predstavnik hrvatske Vlade objavio je da je hrvatsko ministarstvo uputilo srbijanskoj veleposlanici u Zagrebu oštar prosvjed i odbilo zahtjev srbijanskoga ministra vanjskih poslova za bilateralni susret. Da je to službeno stajalište hrvatske Vlade naknadno je potvrdio i predsjednik Vlade. Tako je konačno službena hrvatska politika smogla snage i stati u obranu istine o bl. Alojziju Stepincu i suprotstaviti se lažnim optužbama koje svako malo dolaze iz Srbije i od eksponenata te srbijanske politike u Hrvatskoj.
Važno je što je hrvatski ministar upozorio na »propagandu koju je jugoslavenska komunistička vlast razvijala« u odnosu prema kardinalu Stepincu, a koja, kao i sva druga komunistička propaganda, nije imala nikada veze sa stvarnošću i istinom. Uostalom, jugoslavenska komunistička vlast tom se propagandom branila od svih onih koji su znali da je sudski proces koji je poveden protiv nadbiskupa Stepinca čisto politički i ideološki, da je cijeli proces montiran tako da su se na suđenju javili lažni svjedoci, a pravi svjedoci, koji bi rekli istinu, pa i oni iz redova srpskoga i židovskoga naroda, na to suđenje nisu bili ni pušteni. Sva imalo kvalificirana svjetska javnost dobro je znala da je suđenje nadbiskupu Stepincu u Zagrebu bilo čisti boljševički proces, a ni danas nema relevantnih političara, pa ni u Srbiji, koji ne bi znali za takve postupke revolucionarnih komunističkih vlasti. Štoviše, poznato je da je zagrebački Županijski sud, na zahtjev člana obitelji Stepinac, u srpnju 2016. poništio presudu kardinalu Stepincu iz 1946. godine, tako da je nadbiskup Stepinac čist ne samo moralno, što je uvijek bio, nego i formalnopravno.
Iz svega toga očito je da predstavnik srbijanske vlade, klevećući bl. Stepinca, cilja zapravo Hrvatsku i hrvatski narod jer u nezajažljivim apetitima velikosrpske politike nema mjesta ni za državu Hrvatsku ni za hrvatski narod, a to znači da Miloševićeva politika i dalje živi u dijelu službene srbijanske politike i da stvarna agresija protiv hrvatskoga naroda ni danas nije prestala. Ipak, nužno je razlikovati srpski narod i ekstremističku i šovinističku velikosrpsku politiku.
