Proljetni nedjeljni dan 13. svibnja 1917. u dolini Cova da Iria u gradiću Fatimi u Portugalu djeca Lucija dos Santos (10), Franjo (9) i Jacinta Marto (7) provodila su kao i obično. Nakon jutarnje mise čuvali su stada, igrali se i oko podneva molili krunicu…
Tada se dogodilo ono što će promijeniti njihove živote, a unijeti nadu među ljude. Naime, nakon što su završili s molitvom, ugledali su bljesak, a u njem Gospu! Sjajila je poput sunca, a u ruci držala bijelu krunicu. Ukazala im se ukupno šest puta (od svibnja do listopada 1917.)
Gospina ukazanja dogodila su se u jeku Prvoga svjetskoga rata, u razdoblju političke krize kada su u Portugalu na vlast došli neprijatelji kršćanstva. Počeli su progoniti Crkvu, zabranili su euharistiju, oduzeli i opljačkali crkvena dobra te je zemljom zavladala bijeda.
Zato je u svojim ukazanjima Gospa djecu pozivala i poticala na molitvu za mir, osobito krunice, te žrtvu za obraćenje grješnika i cijeloga svijeta. Djeci je otkrila mnoge vjerske istine, naučila ih nove molitve, ali i najavila buduće događaje koji se nazivaju tzv. Fatimskom tajnom.
Istinitost viđenja Gospa je obećala potvrditi čudom koje se dogodilo u posljednjem ukazanju, kojemu je svjedočilo više od 50.000 ljudi. Premda je dotad padala kiša, odjednom se pojavilo sunce koje je izgledalo kao okrugla srebrna ploča. Bez teškoća se moglo gledati u njega, kako pleše poput kakva plamena kotača te se činilo da će pasti na zemlju. Prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja. Trajalo je to otprilike deset minuta i vidjelo se s 40 km udaljenosti!
Fatimski vidioci već od najranijega djetinjstva bili su pravi vjernici, koji su redovito molili i rado dijelili sa siromašnima. Brat i sestra Franjo i Jacinta nisu poživjeli dugo, kao što im je to sama Gospa u ukazanjima rekla. Franjo je poživio još samo dvije godine i umro 1919. od španjolske gripe, a Jacinta je preminula 1920. Svoja trpljenja rado su prikazivali za obraćenje grješnika. Papa Ivan Pavao II. oboje ih je 2000. godine proglasio najmlađim blaženicima nemučenicima u povijesti Crkve.
Lucija je nakon završene srednje škole otišla u samostan. Kako je težila strožem redovničkom redu, pristupila je u karmelićanski samostan sv. Terezije. Ondje je ostala sve do smrti 2005. godine. Samo tri godine nakon njezine smrti Papa je dopustio otvaranje biskupijskoga postupka za proglašenje blaženom.
U posljednjem se viđenju Gospa predstavila kao Kraljica Krunice te je zatražila da joj se u čast ondje sagradi kapelica. Kapela Ukazanja gradi se već 1919. godine, a gradnja bazilike započinje 1928. Crkva je 1930. potvrdila da su ukazanja u Fatimi vjerodostojna i da se dopušta štovanje Gospe, koja je prema imenu grada nazvana Gospom Fatimskom.
Otada je gradić Fatima (koji je ime dobio prema legendi o Fatimi, lijepoj kćeri arapskoga kneza, koja je u 12. st. iz ljubavi prema kršćanskom vitezu prešla na kršćanstvo) postao najvažnije hodočasničko središte u Portugalu i jedno od najvažnijih marijanskih svetišta Rimokatoličke Crkve u svijetu. Godišnje se ondje okupi oko četiri milijuna hodočasnika.
Papa Pio XII. posvetio je 1942. godine – u vrijeme stravičnih razaranja Drugoga svjetskoga rata – cijeli svijet Srcu Marijinu. Bilo je to na 25. obljetnicu ukazanja u Fatimi. Od tada se Gospa Fatimska počinje još izravnije i snažnije častiti, a poseban su pečat pobožnosti dali i pape Pavao VI. i Ivan Pavao II., koji su hodočastili u Fatimu. Prvi 1967., na 50. obljetnicu ukazanja, a drugi 13. svibnja 1982. godine, na prvu godišnjicu atentata koji je preživio.
