Snimio: Z. Atletić | Motiv četrnaeste postaje križnoga puta na Kalvariji u Mariji Bistrici
Na put mira kardinala Kuharića – crkvenoga pastira čije je služenje utkano u hod prema hrvatskoj slobodi – moguće je krenuti sabiranjem niza njegovih poruka koje je izricao tijekom ratnih godina u Hrvatskoj. Danas, dva desetljeća nakon njegove smrti, kada Europi ponovno prijete ratovi, njegove riječi zvuče gotovo proročki. Ovako je govorio kardinal Kuharić:
Rat je! Mrak je! Iz kakvih mrakova duše i savjesti izvire taj rat koji je nametnut s namjerom da se uništi ne samo sloboda, nego i postojanje jednoga naroda! Kako god mu se davali politički motivi, rat je zaista grijeh, najveći grijeh, kao jedna crna poplava koja preplavljuje i živote i stvari i zemlju. Zamislite si tjeskobu očeva srca, koji je privrijedio kroz život svoj dom, kad iz njega mora bježati! Zamislite si tjeskobu majke kad gleda svoju raspršenu djecu i poginule sinove! Zamislite si tugu žene kad je ostala bez muža, tugu zaručnice kad je ostala bez zaručnika, tugu djece bez roditelja!
Suosjećajući ljudski i kršćanski s neizmjernim patnjama nebrojenih žrtava ovoga okrutnoga rata, pritisnuti tolikim nevoljama, okupimo se na molitvu! Moleći za mir, molimo za sve sudionike u tom tragičnom sukobu. Molimo za žrtve nasilja da ne izgube nadu i da očuvaju hrabrost duha u podnošenju nanesenih patnja. Molimo i za napadače da im Bog potrese i probudi im savjest kako bi upoznali zlo koje zarobljuje njihovu dušu i, obrativši se, odustali od nasilja. Saberimo suze prognanika, patnju ranjenika, bol mučenih i zarobljenih, umiranje branitelja i sve to uključimo u Isusovu muku i smrt na križu.
1. postaja
Isusa osuđuju na smrt
»Svi ljudi dobre volje, muževi i žene u svakom narodu pozvani su da odlučno osude svako nasilje i da stvari nazovu pravim imenom. Tiranija je tiranija; sloboda je sloboda. To je dužnost svake iskrene savjesti. Moralno je pravo svakomu nepravednomu napadaču kazati da čini zlo! Ne može se na istu moralnu razinu staviti napadač i branitelj!« (Macelj, 9. lipnja 1991.)
Kako je ugodno prikriti ljagu na svom obrazu opravdavanjem tuđega zla! I kako je lako svoj dobar glas uzveličati obezvrjeđivanjem tuđega dobra! Isuse, i ti si promatrao kako ista svjetina oslobađa razbojnika Barabu i osuđuje tebe pravednika. Izliječi razdor koji u nas i u svijet oko nas unosi naš prvi grijeh protiv mira: naše nepravedno rasuđivanje dobra i zla.
2. postaja
Isus prima na se križ
»Tko je nosio terete povijesti? Tko je nosio taj veliki križ naših dugih i mučnih stoljeća? To je nosio narod, a u narodu obitelj. (…) I ako danas živimo i ako danas jesmo na ovom našem dragom tlu lijepe domovine i na obalama našeg mora, (…) onda to moramo zahvaliti našim očevima, našim majkama koji su imali hrabrost biti roditelji brojnog potomstva uz križ, uz odricanje, ali s vjerom, s poštovanjem života.« (Nin, 3. rujna 1989.)
Tko bi se danas našao da ponese križ neizvjesne odgovornosti za one koji tek imaju doći? Tko se još danas hoće ujarmiti jarmom zahvalnosti prema onima koji su nas već napustili? Isuse, koji si oruđe svoje muke ponio jednako voljno kao što si ponio i igračke koje ti je kao djetetu darivao sveti Josip, oprosti nam i drugi naš prijestup protiv mira: našu samoživost.
3. postaja
Isus pada prvi put pod križem
»Bog dopušta i teške udarce povijesti da čovjeka osvijesti, skruši i privede na prave putove života. Bog nije ravnodušan prema čovjekovoj patnji; ne može biti ravnodušan ni prema čovjekovu grijehu. On želi čovjekovo spasenje, a ne propast; on želi čovjeku život za vječnu radost, a ne utonuće u vječnu noć mržnje. Ako se čovjek svojom tvrdoglavošću i zloćom uputio u propast, Bog mu patnjom staje na put da ga vrati na putove svjetla.« (Zagreb, 22. rujna 1991.)
Malo je potrebno da nam idoli koje s tolikom pomnjom čuvamo iskliznu iz ruku; toliko malo da jedva stignemo to i oćutjeti. Tvoj prvi pad, Isuse, tebe nije iznenadio: križ koji si nosio nevidljivo su pretezali naši idoli lažnoga mira. Idoli skovani od imutka, ugleda i moći. Hvala ti što nas svojim padom otrježnjuješ od lakomislenosti kojom istinski mir odbijamo poradi idola.
4. postaja
Isus susreće svoju svetu majku
»Nije li znakovito da je Isus u svoju patnju uključio tolike svetce i pravednike, a na osobit način svoju djevičansku Majku Mariju! Nije li njezin život protjecao u stalnoj patnji! Nije li njezino Srce bilo sjedište, poput Kristova Srca, ljubavi i patnje! Nije li vrhunac duhovnosti patnika kad prihvate svoju patnju kao Božje izabranje i poziv na otkupljenje svijeta?!« (Rim, 19. studenoga 1992.)
Ima li koji osjećaj da na ljudsko srce naliježe teže od patnje? I ima li koja patnja da srce sputava više od neizvjesnosti? U takvim ste se mislima, Isuse, susreli ti i tvoja majka. Ipak, niste odvratili pogled: ni ti od njezine neizvjesnosti ni ona od tvoje patnje. Marijo, izmoli nam da u patnji prihvatimo pogled koji nam upućuješ; da u svakoj neizvjesnosti očuvamo mir.
5. postaja
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
»Tko god čini zlo, on je nesretan, on je rob. Onaj koji progoni, on je rob. Onaj koji nosi Boga u duši, on je slobodan pa makar i u ropstvu, makar i u progonstvu. Mi moramo sačuvati slobodu duše, slobodu savjesti, slobodu srca. Moramo biti slobodni i ne dati se zarobiti. Onda smo Božji. Ako smo Božji, onda je Bog s nama, onda je Božja pobjeda i naša pobjeda.« (Marija Bistrica, 29. svibnja 1993.)
Ponijeti teret umjesto zločinca nakon pola dana težačenja, prisilno, pred očima javnosti i bez naknade – to je bio Veliki petak Šimuna Cirenca. Izvana – gubitak vremena, ugleda, ugode. A iznutra? Makar to možda nije shvaćao, Šimun je u tim trenutcima bio posve slobodan. Isuse, pomozi i nama da očuvamo svoju slobodu od mrmljanja i oklijevanja kada se mir oko nas ne nazire.
6. postaja
Veronika pruža Isusu rubac
»U mraku rata pale se i svjetla! Ta su svjetla svi oni koji osobno, u obiteljima, u župnim zajednicama mole iskreno i skrušena srca! To svjetlo su pokornici i bolesnici koji svoje bolove sjedinjuju s Raspetim Isusom na križu za naše spasenje. To su svjetlo bezbrojni dobročinitelji u domovini i u svijetu (…) koji velikodušno čine dobro ratom pogođenima. (…) Tolika dobrota i ljubav svjetlo su u ovom ratu koji ubija i razara mržnjom.« (Zagreb, 22. rujna 1991.)
Veronikino je svjetlo tako usamljeno. Mariju prate pobožne žene; sa Šimunom su vjerojatno i njegovi sinovi. Jedino je Veronika na križnom putu posve sama: za nju svjedoči tek okrvavljeni rubac po kojem je dobila ime. Kako ti je njezina samoća morala biti draga, Isuse! Daj da prepoznamo ljepotu mirotvorstva koje odolijeva i očaju nemoći i samodopadnosti uspjeha.
7. postaja
Isus pada drugi put pod križem
»Svaki napadač na prava i slobodu drugoga, svaki koji hoće silom potlačiti drugoga, bilo pojedinca bilo narod, čini zločin i ulazi u povijest s tim žigom. S tom će krivnjom doći, htio ili ne htio, i pred sud Božje pravednosti. Zaista, bez obzira na stupanj tehničke civilizacije, unatoč svim kompjutorima i elektronici, ako se ne poštuju etička načela pravednosti, upada se u barbarstvo, okrutnosti i pokolje.« (Macelj, 9. lipnja 1991.)
Isuse, kad bi danas krenuo put Golgote, koliko bi te još ljudi uživo pratilo? A koliko bi ih tvoj drugi pad samo »podijelilo«? Ne ponavlja li se tvoj križni put svaki dan i u virtualnom svijetu – u barbarstvu prostaštva, u okrutnoj iskrenosti, u pokoljima istine? Dok ustaješ nakon svoga drugoga pada, podigni i nas iz nemira u koji nas strovaljuje naš prividni napredak.
8. postaja
Isus tješi jeruzalemske žene
»Hoće li, braćo i sestre, naše bolnice prestati biti ubijališta tolikih nerođenih? (…) Zgražamo se nad onima koji su razoružane i nemoćne ljude iz bolničkih kreveta izvlačili da bi ih bacali u jame. A onaj skriveni nevini ljudski život, položen stvaralačkom Božjom ljubavlju u krilo žene, pod srcem majke, nije li to novi život, nije li to ljudska osoba koja ima pravo živjeti, koja ima pravo biti ljubljena, zaštićena, koja ima pravo roditi se!« (Marija Bistrica, 9. srpnja 1990.)
I nama je lako zaplakati dok promatramo odrasle ljude gdje kroče u smrt. Ali za takvo bi nas licemjerje, Isuse, prekorio mnogo dublje nego što si prekorio jeruzalemske žene. Jer ridanje nad manjom nepravdom, a prešućivanje veće ne dokida ni jednu, nego samo svodi pravdu na vlastitu veličinu. Pročisti naše osjećaje i daj da nam omrzne svaki mir koji počiva na licemjerju.
9. postaja
Isus pada treći put pod križem
»Kako se može uništiti jedan narod? Kako se može uništiti uopće čovjeka? Može se uništiti nemoralom; ne samo drogom, ne samo alkoholizmom. Čovjeka se uništava nemoralom kad se više ne priznaje nikakvih objektivnih, univerzalnih načela istine; kad se smatra da je čovjeku dopušteno što od njega zahtijeva njegov prohtjev sebičnosti, užitka, profita, strasti. To je razaranje čovjeka.« (Zagreb, 7. studenoga 1993.)
Tvoj treći pad, Isuse, jedva da je tko primijetio. Tvoji tužitelji i mučitelji toliko priželjkuju tvoju skoru smrt da su posve otupjeli na tvoju patnju. Udovoljavajući prohtjevima tijela, i mi otupljujemo dušu. Otupjela razuma postajemo tužiteljima, a otupjele volje mučiteljima – i svojima i tuđima. Isuse, umiri sve strasti koje uništavaju mir u tvom narodu.
10. postaja
Isusa svlače
»Ako nema čovječnosti, što onda imamo? Imamo rat. Što je ovaj rat? On je došao iz nečovječnosti, iz mržnje; ne samo iz pohlepe da se osvoji tuđe, da se tuđe otme i prisvoji, da se proširi svoj teritorij, nego iz još dubljeg izvora, a to je mržnja. (…) Razoriti bolnice, crkve, tvornice; ostaviti tisuće i tisuće radnika bez kruha: to je mržnja! Razoriti stanove, spaliti kuće: to je mržnja! Zašto? Što to manjka u čovjeku?« (Savski Gaj, 3. studenoga 1991.)
Isuse, dok vojnici za tvoj posljednji posjed, nešivenu haljinu, bacaju kocku, čovjeku preostaje samo da se upita: »Zašto?« Što će krvniku okrvavljena haljina njegove žrtve nego kao očajnički znak njegove nadmoći koja iščezava, na čije mjesto stupa potpuna nemoć? Isuse, razori u nama svaki trag nečovječne zavisti kojom razaramo tuđi mir jer svoga nemamo.
11. postaja
Isusa pribijaju na križ
»Djeca se znaju igrati rata, ali ne i mira. Zašto? Stalno su slušala kako stariji ratuju, kako svoje ratove nazivaju slavnima, kako se naoružavaju, i oružje im je postalo neka strašna ljubav; proizvode ga, kupuju, prodaju, čak i otimaju. Kako bi se onda djeca znala igrati mira kad su im stalno govorili o ratu: prošlom, sadašnjem, budućem!« (Zagreb, 24. prosinca 1990.)
Ruke pribijaju druge ruke na križ. Uvijek ruke, uvijek u istom grču. Ta i one znaju: tko ne pribija, bit će pribijen! Mi smo u to i svoje ruke uvjerili, Isuse, govoreći im o nesmiljenoj prošlosti i nemilosrdnoj budućnosti. Kako da se ruke nesvikle kajanju i nadi skrše u predanju ili sklope na molitvu? Od nemira koji gajimo ustrajnošću u laži, oslobodi nas, Isuse!
12. postaja
Isus umire na križu
»Molimo za one koji (…) nanose patnje. (…) I njima Bog nudi svoju ljubav! I njima Bog nudi slobodu: slobodu u njima samima, slobodu od zla, od mržnje, od grijeha. I njih Bog želi zagrliti u zajedništvo svih svetih! Mi, vjerni propovijedi na gori, ne uzvraćamo nikakvom željom za osvetom, nikakvom mržnjom. Mi molitveno ljubimo! Molimo za svakoga toga čovjeka jer ne želimo da bi ijedan od njih bio osuđen, da bi ijedan od njih promašio vječnost, jer to je nepopravljiv gubitak, strašan i očajan. Mi ne želimo nikomu propast!« (Zagreb, 1. studenoga 1991.)
Barem da u miru umremo ako smo već za nemira živjeli – kako to brojni priželjkuju! A ti si, Isuse, umro sred muka i pogrda; do zadnjega su te daha uznemirivali. I tada, u trenutcima u kojima bismo mi najprije kleli, ti si vidio priliku za molitvu. Neka nam pogled na križ ne dopusti da se zadovoljimo mirom u sebi i među svojima, nego da riječju i djelom sve pomirujemo s tobom.
13. postaja
Isusa skidaju s križa
»Svršit će ovaj rat. Izgubit će ovaj rat oni koji su ga htjeli. Ali onda će trebati graditi: ne samo porušene domove, ne samo porušene bolnice, tvornice, crkve; trebat će graditi porušene duše; trebat će graditi novi naraštaj, novu budućnost. Na temelju čega? Na temelju Božje zapovijedi: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom! … Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!’« (Savski Gaj, 3. studenoga 1991.)
Isuse, s križa na koji su te razapeli neprijatelji skinuli su te prijatelji. A ti si jednako umro za sve njih. Tako si razorio pregradu razdjelnicu koja je dijelila Židove od pogana. Blagoslovljene od prokletih. Pomozi nam da iziđemo iz svih ratova koji još bukte u našem srcu. Pokaži nam temelj na kojem ćemo graditi mir i s prijateljima i s neprijateljima.
14. postaja
Isusa polažu u grob
»Molimo za sve nevine žrtve, bilo gdje one bile pokopane ili bačene. Mi ih poštujemo tako da opraštamo, da molimo i za one koji su zaslijepljeni ideologijama i mržnjama; to je poštovanje žrtava. Bila bi teška povreda svih nevinih kad bismo zbog njih izazivali bilo kakvu mržnju i osvetu. To bi bila uvreda za njih jer mi stojimo uz Isusa Krista Raspetoga i slušamo njegovu poruku: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.’« (Marija Bistrica, 9. srpnja 1990.)
Tvoje su tijelo u grob položili u povojima, Isuse. Izgledao si stoga isto kao i svaki drugi pokojnik. Velika je u tome bila tvoja poniznost, i još veća tvoja bliskost: u tvoju je neprepoznatljivost utkana sudbina onih čiji su grobovi skriveni ili oskvrnjeni, ali i svih onih koje je smrt uopće dotaknula. Otkrij svoje lice svima nama koji čeznemo za mirom, i živima i mrtvima.
15. postaja
Isus ustaje iz groba
»Veliki petak nije bio konačna riječ ljudske nepravde nad nevinim Sinom Božjim! Njegovo je uskrsnuće konačna Božja riječ i objava pobjede nad zlom, nad grijehom i smrću. Uskrsnuće je Božja pobjeda nad svim zloćama svijeta, nad svim strahotama povijesti, nad svim nepravdama što ih počiniše i čine ljudi protiv ljudi, satirući čovjeka zbog njegove pripadnosti svomu narodu, ili zbog njegovih vjerskih uvjerenja, ili zbog njegovih političkih opredjeljenja.« (Zagreb, 20. lipnja 1994.)
Nitko nije vidio trenutak u kojem si izišao iz groba, Isuse. Ali izišao si iz njega, čineći mnoga znamenja za svjedočanstvo. Trenutak kada na ovom svijetu mir uskrsne u našim srcima možda nitko ne će vidjeti. Ali ako uskrsne, svjedočit će za njega mnoga znamenja: ispravljanje nepravda, rasvjetljavanje strahota, uminuće zloća. Ne daj da, stvoreni za vječni mir, strepimo i pred kojim nemirom svijeta.
Koristimo kolačiće (eng. „cookies“) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Nastavkom pregleda web-stranice slažete se s izjavom o privatnosti.Slažem seIzjava o privatnosti
