Propovijed prigodom svršetka uskrsnih konferencija sveučilišne mladeži u isusovačkoj bazilici Srca Isusova u Zagrebu, u kojoj se ističe dostojanstvo ljudske osobe i naroda, 18. ožujka 1945.:
»Moram reći: koje li sreće kada bi svi ljudi širom zemaljske kugle ugasili već jednom vatru mržnje, što bukti u njihovim grudima, i zapalili opet u svojim srcima svetu vatru ljubavi, što izbija iz Božjega bića, a koju je Isus Krist donio na svijet govoreći: ‘Dođoh da oganj bacim na zemlju, pa što hoću, nego da se zapali?’ (Lk 12,49). Kamo sreće, kad bi taj sveti oganj spalio već jednom trnje i korov mržnje među ljudima, koja onemogućuje dostojan ljudski život na zemlji, i kad bi već jednom sveti mir Božji zavladao u nesretnom čovječanstvu« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 104.-105.).
»I samo je po sebi razumljivo, da se i u vašim dušama postavlja pitanje, koji su izgledi za mir čovječanstvu nakon rušenja i ubijanja od punih 5 i pol godina?… Da uzmognemo odgovoriti na to pitanje, moramo najprije znati, što je mir? Znači li mir to, da veliki narodi i države snagom svoga oružja narinu svoju volju malima i slabima, i onda objave svemu svijetu: ‘Sporazumjeli smo se?’ Znači li mir možda to da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini? Znači li možda mir to, da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkoga naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polaže računa? Znači li mir to, da se može nesmetano onemogućivati djelovanje Crkve i te mjere opravdati jednostavnim izgovorom, da se ‘Crkva nema pačati u političke stvari’? To bi dakako bio svoje vrste mir, ali mir, za kojega je rekao poganin: ‘Pax paratur bello! – Mir se sprema ratom!’ (Cor.Nep.Eman.). Taj bi mir vrijedio toliko, koliko i latentni rat, koji se nastavlja u dušama i srcima ljudi, dok jednog dana opet ne zadobije i svoje izvanjsko obilježje u ubijanju i razaranju, kakvome smo danas svjedoci, ako ne i goremu…
Prema tome, ako želimo imati trajni mir, onda mora vladati trostruki red, ponajprije red u odnosu prema Bogu, red nadalje u odnosu prema samome sebi, red konačno u odnosu prema bližnjemu, bilo kao pojedincu, bilo kao organiziranoj skupini, kakve se očituju u narodima i državama, koje nisu drugo, nego organizirani skup pojedinaca… Doći će vrijeme, kad će sve doći na vidjelo, i kad će se sve klevete i laži raskrinkati, i kad će i objektivna povijest pokazati da predstavnici Katoličke Crkve u Hrvatskoj nisu ni za čas izdali svoga zvanja, a da su eventualne pogrješke kojega svećenika sitnica prema onomu što se zbilo na drugoj strani, kojoj možda neupućena svjetska javnost plješće. I zato nas malo dira grožnja, kojom se i zagrebački nadbiskup uvrštava među ‘ratne zločince’. I ako se možda dotični utvaraju, da strahujemo pred njima, neka znadu, da vedra čela i mirne savjesti stojimo na svome mjestu, došlo što mu drago. To poručujemo onima, koji misle, da predstavnici Katoličke Crkve imadu sve dužnosti, a pravo jedino to, da kažu amen na svaki čin s druge strane, bio taj u skladu sa zdravim razumom ili ne… Znam da u vašim dušama klije pitanje: što misli Crkva o toj stvari, kad se radi o pojedinim narodima i državama? Zapravo ne biste ni trebali pitati. Jer ste još kao djeca učili u školi, da smo svoju domovinu i svoj narod dužni ljubiti i za njih se žrtvovati, ako ustreba, premda ne smijemo prezirati ni mrziti druge narode, niti im željeti zlo« (str. 105.-107.)
»Ali danas, kad se toliko govori o slobodi pojedinih naroda na raznim konferencijama, neka znadu, što baš u ovim vremenima posebno misli o tome vrhovni moralni autoritet na zemlji Sv. Otac, koji je uoči groznog svjetskog pokolja god. 1939. postavio ovo načelo: ‘Temeljni zahtjev pravednog i časnog mira jest osiguranje prava na život i nezavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih. Volja za životom jednoga ne smije biti smrtna presuda drugoga naroda.’… Mi se dakle ne bojimo reći i uz pogibelj da budemo drugi puta proglašeni ratnim zločincem ovo: Ako svi narodi imadu pravo na osiguranje života i nezavisnost, onda se ne može narivavati rješenje, kojega on svojom slobodnom voljom ne će, ni Hrvatskom narodu, koji ipak sam najbolje znade što mu je na propast, a što mu je na korist… Isto tako ne bojimo se reći, da će Hrvatski narod a limine odbiti svaki režim, bio on na krajnjoj ljevici ili desnici, koji ne bi računao i do krajnosti poštivao njegovu više nego tisućgodišnju katoličku tradiciju. Takav naime režim ne bi predstavljao u Hrvatskom narodu nikoga, ili neznatnu manjinu, koja bi mu se silom narinula. A sila ne može biti podlogom mira. U zdravom poretku pravo ide pred silom, a ne sila pred pravom« (str. 108.).
Pismo upućeno generalu Adolfu Sabljaku, zapovjedniku grada Zagreba, u kojem se traži pomilovanje petorice na smrt osuđenih Srba, 30. ožujka 1945.:
»Dopustite da se obratim na Vas u stvari petorice vojnih osoba, koje su jučer, dne 29. o.m., po vojnome ratnom sudu osuđeni na kaznu smrti: Jovanović, Bonačić, Krunić, Ilić, Bukovac.
Gospodine generale, ne ulazeći u težinu krivnje pojedinih osuđenika, ipak smatram radi olakšavajućih okolnosti svakoga pojedinoga slučaja te radi vanjskih okolnosti ublaženje kazne smrti mogućim, a po naše probitke, bilo unutar Države bilo u vanjskom svijetu, korisnim. Stoga Vas molim, gospodine generale, danas, na Veliki Petak, kada je Krist molio: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’, i uoči Uskrsa blagdana života, da poduzmete sve, da se svoj petorici osuđenika ostavi život.
Prilažem molbe žena osuđenika, koje se obraćaju bilo na Poglavnika bilo na Vas i navode okolnosti u prilog pomilovanja osuđenih« (str. 113.-114.).
Pismo poglavniku u kojemu se također traži pomilovanje petorice tih na smrt osuđenih Srba, kao i još jedne osobe osuđene na istu kaznu, 2. travnja 1945.:
»Slobodan sam obratiti se na vas s molbom za pomilovanje petorice osuđenika – Jovanovića, Bonačića, Krunića, Ilića i Bukovca – koji su dne 29. ožujka o.g., po vojnom ratnom sudu osuđeni na kaznu smrti. Molim Vas, Poglavniče, da se poslužite Vašom moći te pomilovanjem promijenite najtežu kaznu smrti u drugu blažu. Uvjeren sam da će Vaš čin pomilovanja baš prigodom predstojeće godišnjice osnutka naše Države najbolje djelovati.
Slobodan sam skrenuti Vašu pažnju, Poglavniče, naročito na okolnosti u slučaju Jovanović Velimira koji se u skupini osuđenih smatra glavnim krivcem. On se kao bivši jugoslavenski časnik i pravoslavac oženio sa katolkinjom u katoličkoj Crkvi i dijete dao krstiti u katoličkoj vjeri, radi čega je bio od prijašnje države proganjan.
Jednako molim, Poglavniče, da pomilujete Luku Mustapića, zapovjednika oružničke postaje u Đakovu, koji je po vojnom sudu u Osijeku osuđen na smrt. On je za vrijeme bivše države uvijek zaštićivao Hrvate u Srbiji, a u našoj državi odano surađivao s našim i njemačkim vlastima. Prema obavijesti njegova molba za pomilovanje također Vam je već dostavljena« (str. 114.-115.).
