Jedan iz plejade kulturno angažiranih svećenika prve polovice 20. stoljeća je i fra Placido Marko Belavić.
Rođen je u Karlovcu 23. ožujka 1868. Franjevački novicijat polazio je na Trsatu, ali se vratio u gimnaziju u Karlovcu, gdje je maturirao. Potom je pošao u isusovački novicijat u Celovcu, no osjetio je da mu je bliža franjevačka duhovnost pa je kod franjevaca u Beču 1888. postao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, dobivši redovničko ime Placido (Miljenko). Teologiju je studirao u Baji od 1889. do 1892., kada je u Kaloči zaređen za svećenika. Djelovao je kao kapelan u Našicama, Iloku i Šarengradu, kao gimnazijski vjeroučitelj u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Karlovcu i Našicama, a od 1912. do 1924. bio je dušobrižnik hrvatskih iseljenika u New Yorku, Chicagu i Milwaukeeu, gdje je 1917. osnovao hrvatsku župu. Vrativši se u Hrvatsku, bio je gvardijan samostana i župnik u Šarengradu te duhovnik u samostanima u Našicama, Subotici, Čakovcu, Virovitici, Cerniku, Slavonskom Brodu, Kloštru Ivaniću i Vukovaru, gdje je umro 17. veljače 1957.
Izdao je desetak vlastitih i prijevodnih knjiga, većinom o franjevačkim svetcima. Manje povijesne rasprave i bilješke o prošlosti pojedinih franjevačkih samostana, kao i brojne poučne crtice, humoreske i priče, vlastite i prevedene, objavio je u mnogim katoličkim listovima. U SAD-u je surađivao u listovima »Hrvatska narodna zajednica« i »Naša nada«.
Pisao je u kratkim, brzim potezima, većinom kraće forme, plastično, zanimljivo, realistički, no s mnogo osjećaja i lijepim jezikom. Njegov biograf o. Viktor Crnković opisao ga je kao pomalo naivna, no vrlo društvena, uvijek spremna na šalu, često i na vlastiti račun. Rado se kićeno izražavao te naučio i naizust recitirao razna pjesnička djela i zdravice na hrvatskom, kineskom, albanskom, perzijskom, japanskom, turskom, finskom i gotovo svim europskim jezicima. Bio je omiljen gdje god se našao. Nakon rata, kao i drugi katolički kulturni radnici, ostao je zanemaren, nepoznat i stručnim književnim krugovima, kamoli širemu čitateljstvu. Vrijedilo bi skupiti brojne njegove crtice, humoreske i pripovijesti, izabrati i tiskati te objektivno prosuditi njegovu svakako ne beznačajnu književnu vrijednost. (L)
