Dugovječan, neobična života, Andro Vid Mihičić jedan je od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ujedno pjesnik i esejist.
Rođen je u Belom na Cresu 26. ožujka 1896. Godine 1914. upisao je studij filozofije i teologije u Dubrovniku, uzevši redovničko ime Vid. Nakon ređenja pošao je na studij povijesti umjetnosti na Sorboni i orijentalnih jezika na Školi živih istočnih jezika u Parizu. Godine 1932./1933. bio je profesor u Dubrovniku, a od 1933. do 1942. profesor hrvatskoga jezika na Franjevačkoj nižoj gimnaziji na Badiji. Početkom rata, ogorčen zbog predaje velikoga dijela hrvatskoga primorja Talijanima, bio je blizak partizanskomu pokretu i djelovao kao »ilegalac«. Potom je bio na Korčuli, Lastovu i Visu, odakle je otišao u Bari i El Shat. Napustivši Red, još je nakon rata neko vrijeme djelovao kao svećenik. Oženio se osam godina nakon izlaska iz Reda, ali je rekao: »Mira nisam stekao.« O tome svjedoči i njegova pjesma »Oče!« u kojoj iskreno ispovijeda svoj nemir zbog napuštena svećeništva. Postavši kustosom Galerije umjetnina u Splitu, upoznao se sa slikarom Emanuelom Vidovićem, čija će djela postati osnova njegove zbirke hrvatskih majstora. Nakon toga bio je kustos Moderne galerije u Zagrebu, a od 1947. do 1966. redoviti profesor povijesti umjetnosti na Akademiji likovnih umjetnosti.
Pjesme je započeo objavljivati 1920. u »Glasniku sv. Franje«, zatim do 1930. većinom u »Luči«, »Hrvatskoj prosvjeti« i svećeničkom almanahu »Hrvatska duša«. Sedamdesetih i osamdesetih godina bio je suradnik »Marulića«. Prve zbirke objavio je u kasnoj starosti: pjesme »Stope u prahu« i zbirku aforizama »Sonde« 1988., misli i pjesme »Kucanje na vrata tajne« 1990. te »Privide i slutnje« 1991. Ostade tako zapravo ponajprije pjesnik izišao iz franjevačke duhovnosti, koje se nikada nije odrekao.
U svojim osamdesetima ponizno se kao jedan od »poraženih pobjednika«, kako veli u pjesmi »Besmrtnost«, vraća Crkvi ispovijedajući svoje grijehe: »Da kao pokajnik uz blagoslov svećenika, mirno legnem na vječni počinak.« Oporučno je darovao svoju knjižnicu franjevcima na Košljunu, a umjetničku kolekciju hrvatskih majstora sa 87 umjetnina otocima Cresu i Lošinju. Umro je u Malom Lošinju 26. siječnja 1992., a pokopan je u Belome na Cresu. (L)
