»Communio et progressio« (Zajedništvo i napredak), pastoralni naputak Svete Stolice o sredstvima društvenih komunikacija, objavljen je 3. lipnja 1971. te je izazvao vrlo veliku pozornost u svijetu. Prikazujući ga toga dana novinarima akreditiranima pri Vatikanu, škotski kardinal Gordon Gray rekao je sa smiješkom: »Crkva ne vidi više sotonu kako izbija iz stupaca novina ili s filmskoga platna. Naprotiv, Crkva određuje da sredstva društvene komunikacije budu prihvaćena kao darovi Božji.«
Kako je tada izvijestio Glas Koncila, već na Drugom vatikanskom koncilu ustanovljena je potreba takva pastoralnoga naputka, ali na njegovu izradu trebalo je čekati gotovo 10 godina. Kao posebna vrijednost isticalo se da je dokument sastavljen poslije vrlo opširnoga savjetovanja s biskupima i sa stručnjacima za sredstva društvenih komunikacija, klericima i laicima, katolicima i nekatolicima.
U tadašnjim je novinarskim krugovima novi naputak povoljno ocijenjen, a Glas Koncila prenio je riječi tada glasovitih talijanskih vatikanista koji su radili u svjetovnim medijima. Giancarlo Zizola izjavio je: »Gotovo je s Crkvom tajne, koja je tisak smatrala vražjim djelom, javno mnijenje prijetnjom, a apologetiku važnijom od činjenica.« Njegov kolega Fabrizio de Santis napisao je da se tim dokumentom u Crkvi dogodio radikalni obrat perspektive. Podsjetio je da je još nekoliko godina prije toga »kad se na Koncilu raspravljalo o dekretu o sredstvima društvenih komunikacija, Crkva gledala na ‘mass-medie’ sa sumnjom i bojazni« te da dokument dolazi kao iznenađenje u Crkvi »gdje su mnogi još jučer osporavali zakonitost jednoga ‘javnoga mnijenja’; u jednom Vatikanu gdje je više nego jedan visoki prelat smatrao novinara, u najboljem slučaju, ‘ljubaznim gnjavatorom’«. Dokument, napisao je, »mete te predrasude, promatra sredstva društvenih komunikacija pod veoma pozitivnim vidom, priznajući im čak providonosnu funkciju«. Glas Koncila tomu je dokumentu posvetio naslovnicu broja od 13. lipnja 1971., a isticanje da Crkva razmiče granice slobode javnoga izvješćivanja prema normama slobodnoga građanskoga društva zasigurno tadašnjim komunističkim krugovima moglo zvučati kao provokacija. (s)
