Nikola IV. Zrinski, poznatiji kao Nikola Šubić Zrinski, europsku je slavu stekao obranom Sigeta g. 1566. od sultana Sulejmana koji je na kraju svoje 46-godišnje vladavine želio osvojiti Hrvatsku i Ugarsku te poraziti Habsburgovce. Taj je posljednji sultanov pohod bio usmjeren protiv novoga habsburškoga vladara Maksimilijana, koji nije mogao prihvatiti gubitak Erdelja, a uz to je uskratio plaćanje danka Porti.
Opsada utvrde Siget započela je početkom kolovoza 1566. Obranom je zapovijedao Nikola Zrinski, koji je nakon smrti Marka Stančića »Horvata«, legendarnoga branitelja Sigeta u prvoj osmanskoj opsadi 1556., na vlastiti zahtjev 1561. postao glavni kapetan Sigeta, a 1563. general i zapovjednik obrane cijeloga Prekodunavlja, čime je pod neposrednu kontrolu stavio graničnu obranu između Blatnoga jezera (Balatona) i rijeke Drave. Kada se osmanska vojska približila Sigetu, Zrinski je odlučio ostati sa svojim vojnicima te je oko mjesec dana uspješno zadržavao znatno brojniju osmansku vojsku, koju neki procjenjuju i na 100 000 vojnika. Broj branitelja Sigeta bio je oko 2300 – 2500. Nekoliko dana prije zauzimanja Sigeta sultan je iznenada umro pa je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović preuzeo zapovijedanje i kako ne bi utjecao na ishod bitke zatajio osmanskoj vojsci vladarevu smrt. Nakon što je požar zahvatio unutrašnjost sigetske utvrde, a bedemi počeli popuštati, branitelji su 7. rujna 1566. krenuli u junački proboj. Nikola IV. Zrinski poginuo je braneći sa svojim vojnicima utvrdu Siget, kao jedno od strateški najznačajnijih uporišta za obranu kraljevstva te najkraćega puta prema Budimu i Beču.
Sin Nikole IV. Juraj IV. Zrinski (8. IV. 1549. – 4. V. 1603.) preuzeo je središnju ulogu u obitelji. Prva mu je supruga bila Anna d’Arco, koja je umrla 1570., a druga Sofija Stubenberg. Njegova su se imanja protezala od Jadranskoga mora do ondašnje zapadne Ugarske – današnjega Gradišća u Austriji, gotovo u neprekinutom nizu uz granicu austrijskih nasljednih zemalja, a takav položaj posjeda omogućio mu je dobivanje nemalih sredstava od trgovačkoga prometa koji je neizostavno morao ići preko posjeda Zrinskih. Poticao je i migracije stanovništva.
Juraj IV. uspješno je obnašao dužnosti vrhovnoga kapetana Prekodunavalja, tj. Transdanubije, odnosno Donjougarske krajine, između Drave i Blatnoga jezera, od 1574. do 1575. i od 1582. do 1598., te vrhovnoga kapetana Velike Kanjiže od 1574. do 1575. i od 1582. do 1590., a bio je i veliki župan Zaladske županije od 1593. do 1603. Od otca Nikole IV. je osim vojnih dužnosti naslijedio titulu kraljevskoga tavernika te je time bio jedna od petnaestak osoba koje su bile najutjecajnije u kraljevstvu krune sv. Stjepana. Uredno je pohađao ugarska saborska zasjedanja u Požunu, danas Bratislavi, a bio je pristaša protestantizma, kao i njegov brat Nikola V. (1559. – 1605.), za razliku od njihova otca Nikole IV. koji je ostao vjeran katolištvu.
Prihvativši protestantizam, kao i okolno plemstvo, Juraj IV. nije mogao ostaviti katoličke svećenike na starim položajima u Međimurju te je umjesto katoličkih doveo protestantske pastore. Usprkos stalnomu malomu ratu na granici Juraj IV. je oko sebe okupljao pisce te je poticao tiskanje njihovih knjiga. Tako je 1574. u Nedelišću pružio gostoprimstvo tiskaru Rudolfu Hofhalteru koji je tamo otisnuo prvu knjigu na kajkavštini – »Decretum« Ivana Pergošića, posvetivši ju Jurju Zrinskomu. Na svom zapadnougarskom imanju Monyorókeréku, njem. Eberau, Juraj IV. je 1585. doveo tiskara Ivana Mandelca (Manliusa) koji je ubrzo otišao u Varaždin, a onda se 1587. vratio Zrinskomu u Monyorókerék, gdje je ostao do 1592. i tiskao 14 knjiga.
Sin Jurja IV. Juraj V. Zrinski (Čakovec, 31. I. 1598. – Požun, 18. XII. 1626.) bio je odgojen u protestantskoj vjeri kao i njegova braća Nikola VI. (+ 1625.) i Juraj V. (+ 1626.), ali su pod utjecajem ostrogonskoga nadbiskupa Pétera Pázmányja i međimurskih pavlina prešli na katolištvo, nakon čega su protestantski pastori protjerani iz Međimurja te su obnovljene katoličke župe.
Nakon odstupanja Nikole Frankapana 1622. Juraj V. Zrinski postao je hrvatskim banom, a potpisivao se kao »vekovečni knez od Zrina, cesarove svetlosti tolnačnik i komornik, slovenskoga i horvatskoga orszaga ban, Čakovoga turna slobodan gospodin i krajine legradske kapetan«.
Kralj ga je na bansku dužnost imenovao zbog »neumrlih zasluga djedova njegovih za kršćanstvo«.
Sudjelovao je u nekoliko okršaja s Osmanlijama. Npr. 1623. u okolici osmanskoga grada Kanjiže, danas Nagykanizsa, plijenio je stoku, a u povratku je porazio Osmanlije na rijeci Muri. Godine 1624. porazio je Osmanlije kraj Kostajnice i Jasenovca. Do smrti brata Nikole VI. 1625. godine najčešće je boravio u Ozlju, a nakon toga se trajno preselio u Čakovec. Kao proslavljeni vojnik sa 1200 konjanika na poziv kralja Ferdinanda II. od proljeća 1626. sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu, a prva je ratna djelovanja proveo u Ugarskoj protiv Gábora Bethlena. U travnju 1626. ga je kod Körmenda uspješno napao Bethlenov privrženik Batthyány. Zrinski se nakon toga posebno istaknuo u boju protiv Osmanlija, npr. kraj ugarske utvrde Palanke, a ratovao je i u Šleskoj. Uspjesima Jurja V. bio je zavidan carski zapovjednik Wallenstein. Uz to su, zbog neuspješnoga i loše vođenoga ratovanja u Ugarskoj, palatin Kemeny i Juraj V. ušli u sukob s Wallensteinom.
Postoje dvije verzije o smrti Jurja V. – prva govori da je umro od bolesti, a prema drugoj ga je dao otrovati Wallenstein. Juraj V. je sa suprugom Magdalenom Szechy, koja se nakon njegove smrti preudala za Nikolu Malakoczyja, imao dva sina – Nikolu VII. i Petra IV.
Nastavlja se
