Nema sumnje da i suvremeni čovjek ima »sluha« za spasenje, barem za neke njegove aspekte, jer ga uz stare probleme kao što su prolaznost i smrt te nesposobnost stvaranja bratskih ljudskih odnosa muče i mnogi novi problemi. No koliko je otvoren za kršćansku poruku spasenja? I kako tu poruku »prevesti« da je suvremeni čovjek može razumjeti, a da se ona opet ne »izgubi u prijevodu«? Ta i slična razmišljanja i pitanja, koja trenutačno muče Crkvu u zapadnoj civilizaciji, nametala su se i tijekom 45. međunarodnoga simpozija profesora filozofije i teologije koji je, pod radnim naslovom »Spasenje u suvremenom kontekstu«, održan u Trakošćanu od 13. do 15. travnja u prostorima istoimenoga hotela.
U organizaciji skupa sudjelovalo je čak pet teoloških fakulteta: katolički bogoslovni fakulteti triju sveučilišta na hrvatskom govornom području (Zagreb, Osijek/Đakovo i Sarajevo), Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Grazu i Teološki fakultet Sveučilišta u Ljubljani. Osim rektora Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta Željka Tanjića, okupljene su na početku radnoga dijela skupa u petak 14. travnja pozdravili dekani KBF-a u Zagrebu Josip Šimunović i Teološkoga fakulteta u Ljubljani Janez Vodičar, a dekani drugih učilišta, koji nisu mogli nazočiti skupu, uputili su svoje pozdrave po izaslanicima. Većina je predavanja održana na engleskom jeziku, uz nekoliko iznimaka na hrvatskom i jednu na njemačkom.
S prosvjetiteljstvom i s njegovom eksperimentalnom metodom, kojoj Bog ne podliježe, uglavila se racionalnost u kojoj ima sve manje mjesta za Boga, a čovjek spasenje sve više očekuje od znanosti, tehnike i vlastitoga umijeća uređivanja društvenih odnosa. Takvim je promišljanjima svoje izlaganje započela Mateja Pevec Rozman (Ljubljana), prva od četrnaest predavača s pet spomenutih fakulteta. Bog filozofa i Bog vjere druga je tema kojom se bavila slovenska profesorica. Dok se filozofija bavi Bogom na razini intelekta, vjera obuhvaća čitavu osobu, sve njezine dimenzije, rekla je predavačica. Kad govori o spasenju, kršćanstvo računa s Bogom koji pred vjernikom stoji kao »Ti«. Osim toga, u judeokršćanskoj je tradiciji odnos s Bogom izvor moralnosti.
U dva je izlaganja na skupu u središte izravno stavljen suvremeni kontekst, ali s dva različita polazišta. Tako je Iva Mršić Felbar (Zagreb) krenula od pitanja koji bi pojmovi iz kristologije i eshatologije bili najprikladniji za posredovanje istine o spasenju suvremenomu čovjeku. Istaknula je četiri kategorije: nadu, slobodu, uskrsnuće tijela i vjeru.
»Kao što povijesno patnja i smrt služe kao most prema stvarnosti uskrsnuća, tako ti pojmovi služe kao susretište našega svakodnevnoga iskustva stvorenosti (u svjetlu slobode), predanja (u svjetlu vjere), povjerenja (u svjetlu nade) i naše tjelesne prirode (u svjetlu uskrsnuća tijela)«, rekla je, među ostalim, u zaključku Mršić Felbar.
Sa stajališta suvremene kulture problemu je pristupila njezina austrijska kolegica Martina Bär. Pozivajući se na njemačkoga sociologa Andreasa Reckwitza, govorila je o »društvu jedinstvenostî« (Singularitäten, u množini) kao obilježju kasne moderne, tj. suvremenosti. »Radikalizirani individualizam koji pojedine subjekte stavlja pod pritisak da od svojega života načine nešto izvanredno i posebno, da pritom budu uspješni te se istodobno u društvenim medijima pokažu kao sretni«, tri su ključna obilježja toga mentaliteta. K tomu dolaze i »radikalno emocionalizirana kultura« i »pozitivna psihologija« kao imperativ pozitivnih emocija. Problem je, međutim, što u sudaru sa stvarnošću mnogi navedene kriterije ne mogu ispuniti. Tako se rađaju negativne emocije poput »razočaranja, frustracija, preopterećenosti, zavisti, srdžbe, straha, očaja i besmisla«, rekla je gošća iz Graza. U biti se zauzela za »prevođenje« u suvremeni kontekst poruka koje suvremenici mogu čuti. Budući da grijeh više ne doživljavaju kao nedostatnost, a ne zanima ih ni onostranost, treba naviještati kršćanske poruke koje osloboditeljski djeluju u ovostranosti: bezuvjetna Božja ljubav, kraljevstvo Božje u kojem je društveni status od drugotne važnosti i sl. No nije li takav pristup odveć jednostran, ne zagovara li on »jeftinu milost«, glasilo je jedno pitanje u raspravi.
Pitanje o tome kako su moguća dva posve različita pristupa i vrjednovanja postavljeno je i nakon još dvaju uzastopnih predavanja. I samo naslovno pitanje svojega izlaganja, »Može li se čovjek spasiti bez Boga?« Ante Bekavac (Zagreb) proglasio je apsurdnim. Čovjek bez obraćenja Bogu, a to znači bez prihvaćanja istine o sebi kao stvorenju stvorenu na Božju sliku, ne može »spasiti« ni svoje zemaljske stvarnosti i odnose, glasi, vrlo pojednostavnjeno, odgovor zagrebačkoga moralista. S druge je strane njegov kolega hrvatskih korijena iz Graza, Nenad Polgar, analizirao pojmove »spasenje« i »blagostanje«, ističući da je jedan pojam teološki, a drugi etički, da svako od dva područja ima vlastitu dinamiku te da jedno ne smije prevladati nad drugim niti se smiju stopiti. Kao jedan od argumenata za svoje teze naveo je službeni crkveni nauk o homoseksualnosti, tj. onaj dio u kojem se osobe s homoseksualnim sklonostima pozivaju na spolnu uzdržljivost. U tom pristupu spasenje, vertikala, zadire u blagostanje, smatra Polgar.
No najžustriju je rasprava na skupu pokrenulo predavanje Davora Vukovića (Đakovo), koji je govorio o odnosu kršćanstva i religija na temelju naučavanja pape Benedikta XVI. Pritom je posebno istaknuo njegovu posmrtnu knjigu »Što je kršćanstvo – Gotovo duhovna oporuka«. Misionarsko poslanje Crkve da sve narode učini Kristovim učenicima, koje se zasniva na dubokoj vjeri Crkve da je Krist konačni objavitelj Istine i konačni Spasitelj svijeta, ne smije biti žrtvovano u ime međureligijskoga dijaloga, naglasio je Vuković. Što je »meta« Benediktova polemiziranja, upitao je u raspravi Tonči Matulić. Po njemu je meta sam međureligijski dijalog. Ratzinger nije želio da on seže dalje od kulturnoga dijaloga, rekao je Matulić i istaknuo da postoje dva pristupa tomu pitanju, dijaloški i »isključivi«. Posljednja je riječ zasmetala đakovačkomu profesoru, koji je rekao da je i njemu i papi Benediktu bez ikakva razloga nalijepljena etiketa isključivosti.
Neka predavanja ovdje možemo tek spomenuti. Izlaganje intrigantna naslova »Moliti za spasenje u suvremeno doba?« održala je Sibylle Tragwöger iz Graza. Dubravko Turalija (Sarajevo) na temelju starozavjetne slike »šeola« (podzemlja) približio je nazočnima nauk o čistilištu. Christoph Heil (Graz) predstavio je poimanje oslobođenja kod sv. Pavla prema Poslanici Galaćanima, a teologiju spasenja kod sv. Ireneja Lionskoga predstavila je zagrebačka teologinja Andrea Filić. Navedenim predavanjima, koja su održana u prvom dijelu skupa, zajedničko je to što su u tradiciji, biblijskoj i otačkoj, tražili elemente koji bi mogli biti znakoviti suvremenomu čovjeku. Predavanja na završetku posvetila su se pojedinim aktualnim temama vezanima uz spasenje. Tako je Mario Bernardić (Sarajevo) govorio o »liku spasitelja u djelima Carla Gustava Junga«, Sebastian Valentan (Maribor, KBF Ljubljana) kroz prizmu je pravednosti uspostavio odnos između spasenja i crkvenoga prava, a Janez Ferkolj (Ljubljana) govorio je o stvarnosti u kojoj se vjernici zapravo najprisnije i redovito susreću sa spasenjem, o euharistiji.
Boris Vulić (Đakovo) predstavio je protagonista o čijem djelu prijepori traju i dandanas, ali je njegova misao zacijelo malo koga na skupu ostavila ravnodušnim. Riječ je o talijanskom autoru Sergiju Quinziju (1927. – 1996.), »samoukom misliocu vjere« koji nije završio akademski studij teologije. Čitajući Novi zavjet, Quinzio je primijetio da je Isus svojim učenicima obećao svoj ponovni dolazak, paruziju, u bliskoj budućnosti. No taj je dolazak iz samo Bogu znanih razloga kasnio, a iščekivanje je potrajalo toliko dugo da je sve manje onih koji ga žele čekati. Quinzio je govorio o još jednom Božjem poniženju, »kenozi slave Kristova uskrsnuća«. »Apostolski prvak Petar još nije uskrsnuo«, glasi jedna od njegovih formulacija. »Sergio je čekao Kraljevstvo svaki dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, sa strepnjom djeteta koje čeka očev povratak«, takav je opis Qinzijeve vjere iznio đakovački teolog, opisujući je i kao »podsjećanje Boga na njegova obećanja« te kao »nestrpljivu vjeru« koja čeka konačno spasenje i uskrsnuće tijela. Jer dokle god ima patnje i smrti, za Quinzija se ne može govoriti o spasenju u pravom smislu riječi. »Umor od čekanja, opasnost zaborava, a onda i pojava simulakruma spasenja«, opasnosti su na koje Quinzio upozorava kršćane i Crkvu, čija je vjera bitno eshatološka i paruzijska.
