Jovan Hranilović rođen je u Kričkama kod Drniša 18. prosinca 1855. Gimnaziju je polazio u Grkokatoličkome sjemeništu u Zagrebu, a teologiju i filozofiju u Zagrebu i Beču. Nakon što je zaređen 1878., vraća se u Križevce. Kratko biskupov tajnik, zatim je župnik u Kaštu, Sošicama i Radatovićima, gdje je nadahnuto ispjevao svoje čuvene »Žumberačke elegije«, na čijem će odjeku Kranjčević napisati »Uskočke elegije«. U mladosti pravaš, poslije postaje zagovornikom federalizma i posebnoga položaja Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, da bi se potkraj života približio jugoslavenstvu. Godine 1887. premješten je u Bačku, a 1889. za grkokatoličkoga župnika u Novi Sad, gdje, uz ostalo, 1918./19. predsjedava vojvođanskom skupštinom i vladom u vrijeme raskida odnosa s Ugarskom.
Godine 1898. postaje urednikom dnevnika »Obzora«, a 1899. i Matičinih novina »Vienca«. Surađuje u brojnim časopisima. Pisao je i prevodio pjesme, pripovijetke, eseje, političke i književne rasprave. Poticao je svećenstvo na vjerski, kulturni i politički rad za narod. Njegova književna filozofija sažimala je načela tadašnjih »Starih« o jedinstvu istine, dobrote i ljepote: »Baš zato jer su pojmovi ljepote, istine i dobrote u metafizičkom smislu identični, ne može se smatrati lijepim što u sebi nije istinito i dobro, ne može se smatrati lijepim ono što je nemoralno, što je u etičnom smislu osude vrijedno.« Načitan i vješt na riječi, bio je briljantan polemičar, pa i s Matošem. Poznati književni kritičar i povjesničar Antun Barac zapisao je: »U cjelokupnome svome javnome radu… vrijedan i pošten čovjek, spreman da se za svoju misao do kraja žrtvuje… I u svome kritičarskom djelovanju bio je on u prvome redu pošten čovjek i patriot, zabrinut ne će li neke književne pojave njegovu narodu nanijeti zlo.«
Ima onih koji ga zbog imena svojataju kao srpskoga književnika. O tome nema govora niti on tomu igdje daje povoda. Naprotiv, ekumenske širine, bijaše »idealističan tumač hrvatskih težnja« (M. Šrepel), a kao književnik »idealista i čisto kršćanski pjesnik« (A. Petravić), »pravi uvjereni kršćanski pisac, koji tvrdo vjeruje u Boga i njegovu pravdu« (J. Čedomil).
Živeći skromno, umro je 5. kolovoza 1924. u Novome Sadu, gdje je pokopan, ostavši u srcima mnogih primjerom svećeničke požrtvovnosti za narod. (L)
