Možda je dobro da se izjalovio plan organizatora 60. obljetnice od početka Drugoga vatikanskoga koncila da svi koji su 11. listopada bili na misi u vatikanskoj bazilici sv. Petra s papom Franjom simbolično s upaljenim svijećama iziđu na trg i tako pokažu koliko je svjetla u tami svijeta donio taj koncil. Dobro je možda da se s neba spustio velik pljusak i da je na toj proslavi sve tako završilo jer simbolika ponekad može dati iskrivljenu sliku stvarnosti. Jer, kao što veličina dijamanta na zaručničkom prstenu, tom »znaku ljubavi i vjernosti«, ne govori ništa o veličini ljubavi supružnika, tako postoji napast velikih simbolika na crkvenim proslavama da daju dojam da je sve završeno, veliko i savršeno. Drugi vatikanski koncil nesumnjivo je u mnogočemu nenadmašan događaj u povijesti Crkve, i baš zbog toga svoga značaja ima još mnogo područja na kojima bi mogao zaživjeti. Po svemu sudeći i aktualna sinoda na razini sveopće Crkve novi je pokušaj da se Koncil i revitalizira i aktualizira, pogotovo sada kada jačaju u Crkvi i oni koji bi izgurali rijeku crkvenoga nauka iz njezina korita (progresivisti) i oni koji bi najradije željeli da koncilska rijeka poteče unatrag (tradicionalisti). Svima njima papa Franjo lijepo je u homiliji rekao da ni progresivizam ni tradicionalizam nisu dokaz ljubavi, nego nevjere.
Neke stvari dokraja će se spoznati na drugom svijetu, što znači da ćemo tek s druge obale vječnosti napokon moći doznati kako je moguće da je Drugi vatikanski koncil tako snažno zaživio među vjernicima i Crkvama u društvima koja su grcala u ropstvu pod komunističkom i socijalističkom ideologijom, čak i snažnije nego u »slobodnom svijetu« koji je bio idealan za koncilske reforme.
Zasigurno nikad sv. papa Ivan Pavao II., sin poljskoga naroda, ne bi postao Kristov namjesnik na zemlji da nije bilo Koncila koji je na nov način pokazao razmjere slobode djece Božje. Iz te je slobode taj sveti papa djelovao i koncilsku obnovu još kao biskup tako širio Poljskom da se glas o njemu proširi čitavom Crkvom. Jednako tako, nije preuzetno reći da nikada do hrvatske slobode i samostalnosti početkom devedesetih ne bi došlo da nije bilo Drugoga vatikanskoga koncila iz kojega je izniknula hrabrost da se vjernički narod u sedamdesetima i osamdesetima u tisućama okuplja diljem hrvatskoga sjevera i juga na proslavama u sklopu manifestacije 13 stoljeća kršćanstva na hrvatskom tlu. Koliko je samo moralo značiti za zajedništvo hrvatskoga naroda to što je zahvaljujući koncilskoj i liturgijskoj obnovi oltar bio okrenut prema puku, a svi biskupi i svećenici iz raznih krajeva Crkve u Hrvata mogli su suslaviti misu tako da su oni gledali u svoj narod, a narod u njih – okupljeni oko oltara koji simbolizira Krista. Tako se nekoć sustavnim djelovanjem razjedinjeni hrvatski narod mogao ujedinjavati ne samo na simboličkoj, nego i na doslovnoj razini. I Glas Koncila, također kao dijete Drugoga vatikanskoga koncila, imao je u tim pothvatima nezamjenjivu ulogu, a i danas nastoji biti izraz Božjega naroda u hrvatskom narodu.
Drugi vatikanski koncil urodio je u Crkvi u Hrvata brojnim plodovima, a među njima je istodobno možda najveći i najkrhkiji (vjerničko) zajedništvo. Kada bi netko samo pobrojio koliko je bilo potrebno dana, mjeseci i godina da se ono učvrsti i da opstane u vremenu kada je sve radilo na tome da se to zajedništvo naruši, danas bi snažnije radio na očuvaju toga zajedništva. Gotovo bi se moglo reći sljedeće: što se autentičnije u Crkvi u Hrvatskoj danas bude provodila koncilska obnova, to će i zajedništvo biti snažnije. Ili, riječima glasovitih koncilskih teologa: drugoga puta nema.
