Tko bi rekao i tko bi se nadao da će baš Sisak i njegova gradonačelnica iz redova SDP-a aktualizirati glasovitu encikliku pape Pija XI. kojom je pred čitavim svijetom prokazao komunističku ideologiju, i to točno u danima kad se navršava 85. obljetnica njezina objavljivanja (ožujak 1937.). O za sav civilizirani svijet nepojmljivoj gradskoj zabrani da Caritas u sisačkim školama organizira karitativnu akciju Sisačka biskupija izvijestila je baš na dan kad je u prostorima Vlade Republike Hrvatske potpisan ugovor između Hrvatskoga Caritasa kao crkvene ustanove kojim se dodatno regulira, legitimira i vrjednuje njegov neprocjenjiv položaj u hrvatskom društvu. Samim time sisačka gradska zabrana došla je kao apsurd, valjda toliko velik (ili toliko opasan) da se pred njim nisu snašli ni mjerodavni iz Ministarstva znanosti i obrazovanja koji se (još) nisu oglasili o objedama na račun vjeronauka kao školskoga predmeta i vjeroučitelja kao ravnopravnih školskih nastavnika.
Kada se pročitaju navodi sisačke gradonačelnice objavljeni u medijima, čini se kao da je čitavo hrvatsko društvo netko prevezao vremenskim strojem u komunističko doba. Evo samo nekoliko gradonačelničinih tvrdnja: »Učitelji i nastavnici po nečijem nalogu instruirali su učenike na prisilno doniranje hrane Caritasu, vežući prisilnu donaciju uz uspjeh u školi«; »Neprihvatljivo je da vjerska organizacija koristi javne škole kao svoj servis za prikupljanje i distribuciju robe«; »Škole i crkve moraju biti odvojene. Još jedan primjer zašto bilo kojoj vjerskoj organizaciji mjesto nije u školi.«
Nije to prvi put da sisačka gradska uprava pokazuje nesnošljivost prema Katoličkoj Crkvi i njezinim institucijama, a ponajviše Sisačkoj biskupiji, bez čijega bi kulturnoga, društvenoga i posebno karitativnoga djelovanja život u Sisku za mnoge bio teško zamisliv. No znakovito je to što se zabrana crkvenoga karitativnoga djelovanja u sisačkim školama događa upravo sada. Naime, svijet proživljava doba kada s posebnom pozornošću treba motriti izvore koji podupiru buđenje totalitarnih ideologija, čijemu zamahu uvijek pogoduju svjetske krize, a kroz takvu, s obzirom na agresiju u Ukrajini, svijet upravo prolazi.
Utoliko zabrane sisačke gradske ustanove nisu bezazlene.
Vratimo se sada sisačkoj aktualizaciji 85-godišnje enciklike »Divini Redemptoris«. Papa, naime, piše da se komunističko djelovanje može prepoznati u nastojanju zaoštravanja antagonizma koji nastaje između različitih društvenih klasa. Nije li se to prepoznalo u gradonačelničinu obrazloženju da se karitativnim akcijama tobože narušava sekularnost škola? Kako se, nadalje, objašnjava u enciklici, komunisti iskorištavaju svjetsku ekonomsku krizu da u sferu svoga utjecaja, proglašavajući sve što ima veze s robom i uslugama liberalizmom, privuku čak i one dijelove stanovništva koji načelno odbacuju sve oblike materijalizma i terorizma. U tom duhu zanimljivo je čitati gradonačelničinu izjavu u kojoj crkveni Caritas gotovo korporativno naziva »servisom za prikupljanje i distribuciju robe«…
Papa Pio XI. u enciklici je napisao da je bit društvene pravde zahtijevati od svakoga pojedinca sve što je potrebno za opće dobro. Zabranom Caritasu da provede akciju u sisačkim školama Grad Sisak ispriječio se između građana i općega dobra jer, kako stoji u enciklici, nemoguće je brinuti se za društveni organizam i dobro društva kao cjeline osim ako svaki pojedini dio i svaki pojedini član nije opskrbljen svime što je potrebno za obavljanje njegovih društvenih funkcija. Sisačka biskupija s pravom je najavila poduzimanje pravnih koraka u vezi s gradskom zabranom. Zar je moguće da će u tim svojim naporima biti usamljena?
