Skupiti 75 godina života – na tome su mnogi zahvalni. No skupiti u životu 75 svećeničkih godina, još k tomu veći dio života provevši radeći za Svetu Stolicu – s tom se povlasticom ne može podičiti baš puno crkvenih službenika. Upravo je ove godine u travnju najstariji svećenik Riječke nadbiskupije mons. Milan Simčić proslavio svećenički jubilej koji neki nazivaju paladijski ili krunski. Kako god, Milan Simčić 8. travnja 1950. zaređen je za svećenika u »rimskoj katedrali«, bazilici sv. Ivana Lateranskoga, a dan kasnije – na Uskrs – slavio je mladu misu u zavodskoj kapeli u Lateranskoj bogosloviji.
Osjećajući teret godina, a ušao je u 99. godinu života, proslavio je mons. Simčić jubilej svećeničkoga ređenja mirno, nenametljivo, dostojanstveno, u svojem umirovljeničkom okruženju u Svećeničkom domu u Rijeci. Taj svećenik koji je u mnogočemu zadužio ne samo Crkvu u Hrvatskoj, nego i Crkvu na univerzalnoj razini, rado je uoči obljetnice ređenja i mlade mise govorio za Glas Koncila.
»Bio sam sretan što ću biti ređen upravo u Svetoj 1950. godini. Bila je to prva jubilarna godina nakon završetka Drugoga svjetskoga rata koju je proglasio papa Pio XII. kao zahvalu za postignuti mir. Teško mi je riječima opisati uspomene s ređenja: s jedne strane to je prirodan, ljudski doživljaj, ali istodobno i vrhunaravni. I kada se ta dva doživljaja poklope – to daje novi smisao životu, osjetiš da ti se život mijenja jer dobivaš svećenički identitet«, kaže nam dobro raspoloženi mons. Simčić i napominje da je misa ređenja 8. travnja 1950. trajala čak pet sati. Za svećenika ga je zaredio mons. Luigi Traglia, tadašnji zamjenik kardinala vikara za Rimsku biskupiju, a bilo je više od 80 ređenika iz svih rimskih sjemeništa i nacionalnih zavoda.
Prisjećajući se ređenja i mlade mise, prepričava i dva detalja. Naime, na ta slavlja u Rim nije mogla doći njegova obitelj – roditelji i braća – iz rodne Klane pokraj Rijeke jer su im lokalni komunisti odbili dati putovnice. »Došla je tek teta Ana iz Trsta, dalja rodbina koja je živjela u inozemstvu, i nekoliko Klanjica koje su bile udane u Italiju. Njihova prisutnost malo je ublažila tugu zbog prisilne odsutnosti mojih roditelja i braće«, prisjeća se događaja od prije 75 godina mons. Simčić te kaže kako su komunističke seoske vlasti isključile struju tako da se u njegovu selu Klani nije mogao primiti njegov mladomisnički blagoslov i pozdrav koji je uputio preko Vatikanskoga radija na Uskrs 1950. godine.
»Mladu sam misu slavio baš na Uskrs u sjemenišnoj kapeli Lateranskoga zavoda u prisutnosti mojih rimskih kolega, među kojima je bio i hrvatski svećenik Josip Uhač. Drugu sam misu slavio 10. travnja u crkvi sv. Jeronima Hrvatskoga papinskoga zavoda. I sada se sjećam da sam na kraju mise pustio suzu kad se crkvom zaorila pjesma: ‘Kraljice neba, raduj se’ te zatim ‘Lijepa naša’. Bile su to suze radosnice, ali se iz njih i iščitava tuga za roditeljima i domovinom«, kaže mons. Simčić.
Kada govori o Rimu i Vatikanu, spominje i da je njegov svećenički život pratio nekoliko papa. Kao bogoslov Lateranskoga sjemeništa sjeća se Pija XII., kao svećenik bio je u nekoliko privatnih audijencija s Ivanom XXIII., pratio je izbliza Ostpolitik u vrijeme pontifikata Pavla VI., ne zaboravlja svetost, poniznost i simpatičnost Ivana Pavla I. Ni s jednim papom nije imao tako prisne i srdačne odnose – reći će nam – kao s Ivanom Pavlom II., kojega je upoznavao i sa situacijom u Hrvatskoj u vrijeme stjecanja neovisnosti.

»Svjestan sam da se moj život približava k željenomu susretu s uskrsnulim Isusom Kristom. Osjećam da mi je Bog uz vjeru darovao veliku, neizmjernu milost time što me pozvao u svećeništvo. Zahvalan sam Bogu što mi je dao zvanje, to je veliki Božji dar. Raduje me da sam u službi njemu mogao darovati svoju snagu, pamet, sposobnost, trudeći se vršiti svoj poziv dobro, savjesno, predano i požrtvovno, kao i mnogi drugi svećenici. Shvatio sam da ozbiljno moram vršiti svoje poslanje, da više nisam privatna osoba, da je cijela osoba sada sva u službi Crkve«, kaže mons. Simčić, koji je zbog ratnih okolnosti završio na teološkom studiju u Italiji. Potom je obranio doktorsku disertaciju iz teologije, specijalizirao crkveno pravo, a bio je drugi pitomac iz Hrvatske na Papinskoj diplomatskoj akademiji.
Nakon svećeničkoga ređenja stekao je dugogodišnje iskustvo na odgovornim poslovima u Rimskoj kuriji. Prvo je neko vrijeme radio u diplomatskoj službi Svete Stolice, a 1960. je počeo raditi u Svetom oficiju (Kongregacija za nauk vjere), u Odsjeku za pripremu radnih dokumenata za Drugi vatikanski koncil. Iz toga razdoblja pamti da je bio i bilježnik na zasjedanjima u povjerenstvima, pripremao je sažetke rasprava među teolozima, imao je priliku izravno upoznati velike tadašnje teologe… Kao mladi svećenik pratio je iznutra Drugi vatikanski koncil, posebno je bio vezan uz teme Petrova primata, episkopata, inkulturacije evanđelja, ulozi laika u Crkvi i društvu, što mu je – kako svjedoči – bilo »izvanredno iskustvo« kojim je »dublje upoznao otajstvo Crkve«. Slijedio je prelazak u Kongregaciju za kler, gdje je na početku radio u katehetskom odjelu, prateći posebno zemlje iza željezne zavjese i pojedine zemlje Južne Amerike, a 1986. napredovao je do mjesta podtajnika te kongregacije u vrijeme internacionalizacije Rimske kurije, gdje je bio do umirovljenja 1997. godine. Ono čime je zadužio Crkvu u Hrvatskoj jest i stručnost i trud koje je darovao za postulature Nikole Tavelića, ali i fra Ante Tomičića.
»Gospodin mi je osvježavao dar svećeništva svakoga jutra po svetoj misi. Uvijek sam pokušavao svojim djelovanjem odgovoriti na nadahnuće što je najvažnije napraviti, na koji način mogu pomoći Crkvi Božjoj u Rimu, pa onda što mogu učiniti preko Hrvatskoga zavoda sv. Jeronima za domovinu i Crkvu u Hrvatskoj. Teško je znati i teško razabrati što je u Božjim očima najvažnije za život Crkve u životu jednoga svećenika. No ono što osjećam kao najvažnije jest da smo organizirali pastoralnu skrb za naše emigrante. Gdje episkopat nije mogao puno napraviti, nas šestorica svećenika – Krešimir Zorić, Krunoslav Draganović, Fabijan Veraja, Ivan Tomas, Josip Burić, Ivan Vitezić, u Austriji Vilim Cecelja – radili smo na tome da se sačuva vjera među izbjeglicama«, kaže mons. Simčić, koji je sam protiv svoje volje postao svojevrsni politički emigrant jer mu komunistički režim nije dopustio povratak u Hrvatsku nakon studija.
Tako je uz svoje zadaće u Vatikanu, rado obilazio hrvatske migrante, često i po talijanskim logorima, pomagao im je karitativno. »Sjećam se da smo ih posjećivali i za blagdana, kad im je posebno teško padalo što su bili daleko od svoje obitelji, znajući da su im članovi obitelji progonjeni. To je bilo tužno, ali istodobno i radosno jer smo pokazali da je Crkva uz svoje vjernike unatoč progonima, da im daje ono što im može darovati – u prvom redu vjeru, sakramente, a onda i materijalnu pomoć da se snađu u novim prilikama života. Osjećao sam da je to bila velika radost za naše vjernike jer su mogli na svojem jeziku i sa svojim svećenikom slaviti misu na Uskrs. Donosili bismo im i katoličku literaturu, ali i darove, pa čak i hranu da im se pripremi pristojan ručak za Uskrs, kako bi na lijep način doživjeli najveći kršćanski blagdan«, prepričava mons. Simčić.
Iskustvo koje je stekao još na studiju koristilo mu je u kasnijem svećeničkom radu, a posebno spominje jednu dimenziju. »U Lateranskom sjemeništu bilo nas je jako puno iz svih krajeva svijeta, tako da mi je to otvorilo pogled na univerzalnost Katoličke Crkve – od Filipina, Argentine, Kanade«, rekao je mons. Simčić, kojemu je kao jedan od zadataka u Vatikanu bio povjeren i rad na stvaranju Katekizma Katoličke Crkve.
O tome nam je detaljnije rekao: »Trebalo je pripremiti novi katekizam koji će voditi računa o svim promjenama koje su nastale u Crkvi posljednjih stoljeća, od izdavanja posljednjega katekizma iz razdoblja tridentske obnove u 16. stoljeću. Zadatak nam je bio prostudirati sve katekizme koji su bili izdani u svijetu – od biskupskih konferencija, biskupa ili pojedinih svećenika te izabrati ono što je najbolje kako bi se izdao veliki katekizam koji će služiti svim biskupijama, općoj Crkvi, kao putokaz i mjerilo«, rekao je mons. Simčić o svojem doprinosu na razini univerzalne Crkve.