Koja god politička opcija ili javna osoba želi barem imalo biti ozbiljno shvaćena i privući pozornost javnosti, mora u nastupima spominjati potrebu dijaloga, bez obzira na to koliko do njega doista drži ili koliko ga (ne) prakticira u svom djelovanju. U tom kontekstu mnogi podliježu stereotipu, često zlonamjernomu, uopće ne poznajući bit stvari, o tobože strogo krutoj hijerarhijski ustrojenoj Crkvi u kojoj nema mjesta dijalogu, suradnji i suodgovornosti. Stoga je ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan posvećen upravo temi unutarcrkvenoga dijaloga, suradnji i suodgovornosti »pun pogodak« u razbijanju tih stereotipa i razumijevanju biti Crkve s biblijskoga, ekleziološkoga i sociološkoga motrišta, o čemu vrijedna i važna pojašnjenja svakako može dati teolog dogmatičar dr. Anton Tamarut, redoviti profesor na Katedri dogmatske teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predsjednik Povjerenstva za Teološko-pastoralni tjedan. Pisac je brojnih teoloških knjiga, zadnja, naslovljena »Bog milosrđa i radosti«, izišla je pred Božić, a tih je dana iz tiska izišlo i drugo izdanje njegove knjige »Dom ljubavi i kršćanske radosti – Teologija i duhovnost braka i obitelji«. Bog Tamarutove teologije Bog je susreta i blizine, nježnosti i radosti.
DR. TAMARUT: Za suradnju je potreban dijalog, bez dijaloga nema plodne suradnje, a onda ni suodgovornosti. Suradnja pak uključuje suodgovornost za zajedničko djelo ili za opće dobro. Dijalog je pretpostavka suradnje, jer da bi se moglo surađivati, prvo se treba upoznati i zbližiti. Osobe u dijalogu trebaju otvorena i čista srca čuti jedna drugu, upoznati se sa stajalištima i razmišljanjima druge osobe, s njezinim mogućnostima, željama i očekivanjima. Suradnja, naime, mora počivati na povjerenju, a do njega se dolazi istinitim, da ne reknem poniznim govorom o sebi, te pažljivim, gotovo posvećenim slušanjem sugovornika. Kao društvena i relacijska bića upućeni smo na međusobnu suradnju jer samo tako možemo ostvariti određene ciljeve. Do cilja kojemu zajednički težimo redovito vodi određeni put. Suradnju bismo mogli označiti i kao zajedničko putovanje do istoga cilja, put na kojem jedni drugima pomažemo, brinemo se jedni o drugima i preuzimamo odgovornost jedni za druge. Svatko na tom zajedničkom putovanju prihvaća određenu zadaću, odnosno službu i odgovornost koju ona sa sobom nosi i o kojoj ovisi sigurnost i kvaliteta puta, kao i doseg samoga cilja.
DR. TAMARUT: Svakako da imaju. One svoje teološko utemeljenje imaju prije svega u otajstvu Presvetoga Trojstva. Naime, Bog u kojega kršćani vjeruju je jedini, ali nije osamljenik, nije samoća, on je zajedništvo božanskih Osoba, uzajamno i potpuno predanje Otca i Sina u Duhu Svetom, u Ljubavi. U Bogu koji nam se objavio u Isusu Kristu postoji vječni dijalog ljubavi i povjerenja, postoji jedinstvo naravi u različitosti osoba i različitost osoba u jedinstvu naravi. Cjelokupni pak božanski naum spasenja, kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve, zajedničko je djelo triju božanskih osoba, a svaka božanska Osoba izvršuje zajedničko djelo prema svom osobnom svojstvu. Dijalog, suradnja i suodgovornost imaju svoje teološko uporište i u samom otajstvu Crkve, koja je opet svojevrsna ikona Presvete Trojice, »puk okupljen polazeći od jedinstva Otca i Sina i Duha Svetoga«, kako to ističe »Lumen gentium«. Ona je također otajstveno Kristovo Tijelo koje se sastoji od mnogo udova, a koji su upućeni jedni na druge, međusobno se trebaju ne samo poštovati, nego i surađivati, podupirati se i pomagati. Tu isto tako postoje mnogi duhovni darovi i različite službe, a sve treba služiti i težiti istomu cilju: »izgrađivanju Crkve«, »Tijela Kristova«. Glede same prakse rješavanja određenih nesporazuma u prvim kršćanskim zajednicama vrijedi podsjetiti na riječi apostola Pavla u Poslanici Rimljanima kojima ohrabruje i potiče na razgovor: »Ja sam, braćo moja, uvjeren: vi ste i sami puni čestitosti, ispunjeni svakim znanjem, sposobni jedni druge urazumljivati.«
DR. TAMARUT: Kulturu dijaloga možemo označiti i kao svojevrsno stanje duha u jednom društvu. To je društveno ozračje u kojem se njeguje poštovanje prema drugoj osobi neovisno o njezinu podrijetlu i pripadnosti ovomu ili onomu svjetonazoru, kulturi, vjeri ili naciji. Tu se otvorena srca bez predrasuda i stereotipa stupa u dijalog s drugima koji su nam slični ili su pak od nas posve različiti. Tu ne postoji strah da ćemo u susretu s različitima i od nas drugačijima izgubiti vlastiti identitet, naštetiti svojoj osobnosti ili naškoditi zajednici kojoj pripadamo. Kultura dijaloga upravo podrazumijeva susret različitih identiteta i njihov uzajamni respekt, kao i otvorenost da se u susretu s drugima i drugačijima uvijek može nešto novo spoznati i naučiti, uzajamno se obogatiti. Iskreni dijalog s drugima može nam također pomoći da kod sebe i u sebi korigiramo neke nedostatke koje bismo bez susreta s različitima od nas teško uvidjeli i ispravili. U susretu s drugima možemo bolje upoznati i sebe same. Kultura dijaloga podrazumijeva svijest da nitko od nas nije savršen te s druge strane da u svakom čovjeku postoji puno dobra koje može podijeliti s drugima. Kulturu dijaloga u jednom društvu nije, međutim, moguće ostvariti preko noći. Nju treba promicati već od najranije dobi. Obitelj bi svakako trebala biti prva i najvažnija škola dijaloga. Tu bi se već odmalena trebalo naučiti razgovarati, govoriti i slušati, druge vrjednovati i poštovati. Biblijski nauk o tome da je svaki čovjek stvoren na sliku i priliku Božju, i zato svojevrsni »gorući grm« iz kojega nam Bog može progovoriti i objaviti se, dodatni je poticaj za promicanje i zagovaranje kulture susreta i dijaloga.
DR. TAMARUT: Na taj su dijalog pozvani svi članovi Crkve, svi naime koji su po sakramentima kršćanske inicijacije ušli u zajedništvo Tijela Kristova. Svi oni su pozvani da duhovnim darovima i službama koje su primili od Gospodina izgrađuju to isto Tijelo, Crkvu, da se brinu kako bi ona u Kristu bila na neki način što učinkovitiji »sakrament, odnosno znak i sredstvo najprisnijega sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskoga roda«, kako to opet ističe »Lumen gentium«. Crkva, naime, nije svrha samoj sebi, Krist ju je osnovao da bi u njoj i po njoj radost spasenja došla do svih krajeva, ljudi i naroda. Bog, naime, hoće »da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine«. I upravo bi zbog toga svi članovi Crkve, kako zaređeni službenici tako i vjernici laici, trebali biti u trajnom dijalogu i suradnji tražeći uvijek nove i prikladnije načine i putove kako Crkva može ostvariti svoju temeljnu ulogu i poslanje, što bolje opravdati Gospodinovo povjerenje. Nitko u odnosu na to ne bi smio ostati u Crkvi ravnodušan i po strani. Svi bi se, naime, od najmlađih do najstarijih pred tom zadaćom uvijek iznova morali pitati što nam je činiti te u iskrenom i otvorenom dijalogu na to pitanje tražiti odgovor, osluškujući pritom pažljivo Duha Svetoga koji se nastanio u njihovim srcima. Ni jedna crkvena struktura, pokret ili udruga ne bi se smjeli ograditi od drugih, zatvoriti se u sebe i uživati u svojoj samodostatnosti. U Crkvi, naime, nitko ne smije tražiti udobnost, osobnu korist i užitak, nego se zajedno s drugima treba trsiti da kraljevstvo Božje u ovom svijetu bude što bliže, da ga bude što više.
DR. TAMARUT: Tri su temeljna područja crkvenoga života i djelovanja: naviještanje Božje riječi, slavljenje svetih otajstava i služenje, i na svim tim područjima svaki vjernik laik, kako muškarac tako i žena, može i treba dati svoj doprinos. Svakomu mora biti stalo da se riječ Božja u njegovoj župnoj zajednici naviješta tako da oblikuje život pojedinaca i zajednice, da dođe do što širega kruga slušatelja, posebno da nađe mjesto u obiteljskom životu. Jednako tako svatko bi trebao biti svjestan da ljepota i uzvišenost liturgijskoga života u njegovoj župnoj zajednici ovisi o temeljitoj pripremi liturgijskih slavlja, kao i o aktivnom i prikladnom sudjelovanju vjernika u tim slavljima. Također nitko ne bi smio biti ravnodušan ako unutar njegove zajednice ima članova koji su odustali od euharistijskoga zajedništva i više ne osjećaju potrebu za sakramentalnim životom. Svi koji osjećaju za Crkvu i s Crkvom isto tako znaju koliko je važno da se jedna vjernička zajednica pokaže plodnom u dobrim djelima, brigom za siromašne i bolesne, te tako pokaže vjerodostojnost i istinitost svoga nauka i svojih slavlja. Unutar župnih, pastoralnih i ekonomskih vijeća, u krilu raznih manjih skupina, biblijske, liturgijske, misijske, karitativne i dr., trebalo bi, po mom mišljenju, biti dovoljno prostora za dijalog, suradnju i suodgovornost. Na razini biskupije također bi trebalo biti slično, kako u različitim predstavničkim tijelima tako i u redovitim i prigodnim susretima pojedinih skupina vjernika.
DR. TAMARUT: Kada govorimo o potrebi i važnosti unutarcrkvenoga dijaloga, nipošto ne mislimo na to da bi se Crkva trebala pretvoriti u debatni klub, svojevrsnu »parlaonicu«, gdje bi dijalog bio svrha samomu sebi, neka vrsta samoproduciranja. Dijalog je u Crkvi način i put kako u svjetlu Duha Svetoga lakše i sigurnije čitati znakove vremena te naći prikladne oblike i načine kako istinom vjere i porukom spasenja odgovoriti na potrebe suvremenoga svijeta. Svi koji su primili sakramente krštenja i potvrde primili su u istim slavljima i dar Duha Svetoga kako bi na putu vjere imali sigurnoga i pouzdanoga odvjetnika i vođu. Stoga su u Crkvi svi i pozvani biti prvotno poslušni Duhu. Crkvu, obitelj svojih učenika i prijatelja, Krist je zbrinuo različitim darovima i službama, a uz određene službe vezao je i posebne darove svoga Duha, kao što su npr. dar razlučivanja i odlučivanja. Tako postoji služba vodstva, odnosno pastira i učitelja, kojoj je povjereno da okuplja i čuva Božji narod u zdravom nauku. Dobri pastir poznaje svoje ovce, osluškuje, sabire i prosuđuje njihove prijedloge i razmišljanja, nastoji biti pozoran na poticaje i djelovanje Duha u svima te ne izmiče svojoj odgovornosti da, kada je to potrebno, donese određenu odluku koja čuva, potiče i usmjeruje život zajednice. U tom svjetlu unutarcrkvenu poslušnost ne bih suprotstavio dijalogu niti shvatio kao oblik slijepe podložnosti, volonterstva ili autokracije, nego radije kao rezultat i plod samoga unutarcrkvenoga dijaloga.
DR. TAMARUT: Upravo smo govorili o unutarcrkvenoj poslušnosti te iznijeli mišljenje kako se takvu poslušnost ne bi trebalo dovoditi u vezu s odlukom koju netko donosi samovoljno i autokratski, bez strpljivoga dijaloga i sabranoga osluškivanja onoga što Duh govori Crkvi. U dokumentima Drugoga vatikanskoga koncila sve službe u Crkvi označene su kao služenje, ministerium. Te odluke kao oblik služenja zajednici Kristovih vjernika ne bi se smjele promatrati kao vrsta političke moći ili svojevrsne društvene i duhovne uznositosti, nego radije kao ponizna i odgovorna služba jedinstva i ljubavi, kao služba koja povezuje i ujedinjuje sve ono što Duh Gospodnji u različitim udovima Kristova Tijela budi i potiče na izgrađivanje. Tu bih umjesto o potrebi za više demokratičnosti u Crkvi radije govorio o potrebi za većom iskrenošću i otvorenošću u unutarcrkvenom dijalogu, čak ako hoćete, založio bih se i za više dobronamjerne i konstruktivne (samo)kritike i bratske opomene. Možda bi u crkvenoj zajednici bilo manje straha od tobožnjih sablazni ako bi se otvoreno i kritički raspravljalo i o njezinim nedostatcima i slabostima, uvijek dakako sa svrhom da se one isprave i u budućnosti spriječe. Zbog toga se ne bi trebalo bojati ni likovanja neprijatelja Crkve. Usuđujem se reći da je povijesna, pa i milosna snaga Crkve upravo u njezinoj nesavršenosti, da ne reknem slabosti, u njezinoj svijesti o trajnoj potrebi za obraćenjem i duhovnim napretkom.
DR. TAMARUT: Vjerojatno pod dijaloškim odlučivanjem odozdol mislite na potrebu većega i izravnijega uključivanja vjernika laika u prosuđivanje, kao i u samo odlučivanje u stvarima gdje oni nesumnjivo imaju potrebnu kompetenciju, znanje, stručnu spremu, bogato životno i radno iskustvo. Da! Mislim da doista postoje mnoga područja crkvenoga života na kojima u izravnom planiranju i odlučivanju trebaju sudjelovati i vjernici laici, a ne isključivo predstavnici hijerarhijskih struktura. Tu dakako ne mislim samo na upravljanje financijskim i materijalnim dobrima, na brigu o kulturnoj baštini i umjetničkim djelima, nego jednostavno na planiranje i organiziranje cjelokupne pastoralne djelatnosti u župi i biskupiji. Kako je npr. moguće donijeti kvalitetne odluke u pastoralu braka i obitelji a da u njima ne sudjeluju predstavnici obiteljskoga života?! Kako je moguće kvalitetno organizirati pastoralnu i duhovnu skrb za bolesne, starije i siromašne osobe a da u tome aktivno ne sudjeluju i vjernici liječnici, medicinske sestre, socijalni radnici?! Kako nadvladati rascjep između vjere i kulture u jednom društvu a da u evangelizaciji kulture, ali jednako tako i politike, gospodarstva, športa i zabave, ne budu uključeni vjernici laici s tih područja?! Usvajanje, a zatim i provođenje jednogodišnjega pastoralnoga plana župe ili biskupije može jasno pokazati narav, sadržaj i kvalitetu unutarcrkvenoga dijaloga, suradnje i suodgovornosti.
DR. TAMARUT: Dovoljno je spomenuti prvu i programatsku encikliku pape, danas već blaženoga, Pavla VI. »Ecclesiam suam« iz 1964., posebno njezin treći dio u kojem su izložena temeljna načela dijaloga Crkve i svijeta, i gdje se među ostalim govori o unutarcrkvenom dijalogu, o njegovoj koristi i kvaliteti. Tu se, naime, izričito ističe želja da unutrašnji crkveni odnosi budu prožeti duhom dijaloga te da unutrašnji razgovor u krilu Crkve postane gorljiviji, bogatiji temama, i da pronađe nove sugovornike. On treba biti familijaran, pun vjere i ljubavi, djelatan, živ, prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krjepost i za sve vrijednosti kršćanske baštine, iskren, prožet uzornom svetošću, spreman čuti sve glasove ljudi našega vremena, podoban da od katolika napravi ljude zaista dobre, mudre, slobodne, nepristrane, vedre i hrabre. Na tragu je takva razmišljanja i pastoralna konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila »Gaudium et spes«, gdje se u zaključku među ostalim kaže kako prije svega u samoj Crkvi treba promicati uzajamno uvažavanje, poštovanje i slogu, »priznajući svaku zakonitu različitost, da bi se uvijek plodonosnije uspostavljao dijalog između svih onih koji tvore jedan Božji narod, bili oni pastiri ili ostali Kristovi vjernici«.
