Kada čovjek ima svoj cilj, kada je odgovoran, kada živi u skladu s Božjim zapovijedima, bio on mlad ili star, pripadao bilo kojem staležu i ma koji posao obavljao, može i puno više nego što misli da može. Može, jer Gospodin je taj koji mu daje snagu, koji onda razvija njegove talente, nadahnjuje ga za nove pothvate. Tvrdi to 19-godišnji mladić Igor Ilić, brucoš Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti u Slavonskom Brodu. On je zasigurno primjer mladima u svojoj sredini jer je doista svestran mlad čovjek, aktivan na više područja, u svojoj župi Gospe Brze Pomoći, u kojoj odmalena ministrira, te u društvenim krugovima, u školi i u gradu. Mladi Ilić voditelj je u Folklornom ansamblu Broda (FAB), pomaže u vođenju najmlađe dječje skupine i starije dječje, vodi pripremni, reprezentativni ansambl i ansambl veterana. U Gimnaziji »Matija Mesić« dvije godine obnašao je dužnost predsjednika Vijeća učenika Gimnazije i predsjednika Vijeća učenika Brodsko-posavske županije te bio član Nacionalnoga vijeća učenika RH, bio je i predsjednik Vijeća učenika u svom razredu te inicijator različitih događanja. Posebnost je ipak Ženska pjevačka skupina »Viojlice«, koja u gimnaziji »Matija Mesić« djeluje petu godinu, a on im je predsjednik. To su gimnazijalke koje pjevaju i njeguju pučke tradicijske napjeve Slavonije, Baranje i Srijema, a pjevaju i sakralne pjesme.
Njegove učiteljice još su u osnovnoj školi zapazile i njegov talent za glumu pa je već tada glumio i vodio programe. »Tako sam počeo glumiti Dragutina Tadijanovića u dane Ivane Brlić-Mažuranić kada u njegovoj spomen-sobi u franjevačkom samostanu prođe tisuće djece iz cijele Hrvatske, a kada sam prešao u gimnaziju, glumio sam ga i u našoj kazališno-koncertnoj dvorani ‘Ivana Brlić-Mažuranić’, a poslije i u pučkim igrokazima te u glazbeno-scenskom kolažu svojih ‘Viojlica’. To su zanimljivi i duhoviti igrokazi.«
Uz sve te aktivnosti koje je obavljao Igor je u gimnaziji bio dobar učenik, a i u svojoj župi odmalena još od svoje prve pričesti redoviti ministrant. Posebno se on raduje svakomu osmomu u mjesecu kada je u njegovoj župi hodočasnički dan i tisuće vjernika hodočasti u svetište. Iako je naporno, jer toga je dana od 6 do 21 sat na raspolaganju vjernicima za pomoć i na oltaru u službi ministranta, on ističe da se sve može uz Božju pomoć te da je važno znati dobro se organizirati.
»Zahvalan sam Gospodinu za sve talente koje mi je dao i ja ih jednim imenom nazivam – društvenost. Sve ove talente mogu razvijati ako sam društven, a to nastojim. Moj svaki dan započinje i završava molitvom, bez toga sigurno ne bih sve ovo mogao. Posebno volim doći u crkvu i moliti se u skrovitosti. Važna mi je moja osobna pobožnost pa znam doći i tridesetak minuta prije mise kako bih se dostojno pripremio za slavlje, koje svaki put doživim kao da je prvi put. Euharistija mi je doista vrhunac molitve«, tvrdi taj mladić, kojega posebno rastužuje kada prolazeći svojim gradom susreće uglavnom tužna lica – bez osmijeha. Ali, on zato svoj osmijeh gotovo ne skida s lica, a u tome mu je uzor sv. Majka Terezija, od koje je naučio da osmijeh koji dolazi iz srca otvara sva vrata, pa i vrata najtvrdokornijega srca. Zahvalan je on na tome i svojoj obitelji, roditeljima koji su duhoviti te je u kući uvijek bilo puno smijeha, radosti. Toga mu nije nedostajalo ni u daljnjem životu jer je posebno vezan za uršulinke uz koje je odrastao, a od njega su udaljene tek stotinjak metara. Odgovore često traži od svojih uršulinka i svojega župnika Ivana Lenića te se u svojoj župi osjeća kao u svom domu. Posebno se utječe zagovoru Gospe Brze Pomoći, nebeskoj zaštitnici svoje župe, te ima i svjedočanstava da ga je ona uslišala više puta, a napose kada je molio za svoju prijateljicu kada je bila u životnoj opasnosti. Rekao je da je njegovo najjače oružje i štit od zloga desetica krunice, koju nosi na ruci i koju redovito moli, a dobio ju je od uršulinke s. Ksenije Leko, koja mu je u gimnaziji bila vjeroučiteljica.
Mudrost koju taj mladić ima zasigurno je primio od starijih jer ima poseban osjećaj za njih. Kako mu je baka u domu za starije i nemoćne, on je svakoga dana nakon predavanja na fakultetu posjeti, a onda razgovara i s ostalim korisnicima doma, donese im što im treba. »Ponekad ih moram tješiti, ali oni mene obogate svojim životnim iskustvima i mudrošću. Iako sam četiri puta mlađi, neki od njih me iz poštovanja persiraju«, ističe taj mladi brucoš, kojega najviše vrijeđa i boli kada od svojih vršnjaka čuje psovku, ali on ih blagoslivlja, ponekad opomene, a utješi ga biblijski citat: »Oprosti im, Otče, jer ne znaju što čine.«
D. Lukačević
