U nastavku razgovora dr. Piotr Mazurkiewicz, politolog na Sveučilištu kardinala Stefana Wyszynskoga u Varšavi i bivši generalni tajnik Komisije biskupskih konferencija Europske unije (ComECE), osvrće se na neka zbivanja vezana uz vjerski život u Poljskoj. Ti će osvrti, međutim, ponekad dovesti do zaključaka koji mogu vrijediti i izvan njegove domovine.
Sugovornik je zamoljen da se osvrne na molitvu na poljskim granicama, koja je u povodu 100. obljetnice fatimskih ukazanja održana u listopadu prošle godine, a s obzirom na velik broj molitelja, nisu je mogli ignorirati ni zapadni mediji. »Riječ je o inicijativi«, rekao je dr. Mazurkiewicz, »koja je došla od laika, ne od biskupa. Odgovor je bio mnogo veći nego što su inicijatori očekivali. Milijun ljudi okupio se na granicama, a još jedan milijuna unutar zemlje. Postići da se dva milijuna ljudi moli u isto vrijeme velika je stvar.« Istina, ne apsolutno nov, jer »moliti za svoju zemlju dio je dugačke tradicije u Poljskoj«, rekao je dr. Mazurkiewicz. Sugovornik je svjestan da nije svagdje tako. U tom se smislu prisjetio svojega prošlogodišnjega boravka u Francuskoj, baš u vrijeme njihova nacionalnoga blagdana. »Francuski su biskupi prvi put nakon mnogo desetljeća pozvali vjernike da mole za svoju domovinu. Na sam Dan državnosti slavio sam misu s nekoliko francuskih biskupa. Biskupi su se ispričali zato što su pozvali na molitvu. Općenito se osjećala neka vrsta nelagode. S druge strane, čini mi se da su obični ljudi, vjernici, bili sretni što su ih biskupi pozvali i što mogu moliti za svoju domovinu.«
Zapadni mediji, istina, događaj nisu ignorirali, ali su ga nastojali minorizirati, ili mu pak pripisati nečasne namjere. »Pročitavši izvještaje, bilo mi je jasno da izvjesne elite nisu sretne poglavito zbog molitve, zbog zajedničke molitve tolikoga broja ljudi. Boje se da i drugi ne bi slijedili taj primjer, kao što se i događa u Irskoj, u Sjedinjenim Američkim Državama. Na sekulariziranom zapadu ljudi su se navikli, poglavito sekularni svijet, ali ne samo on, da je molitva nestala iz javnoga prostora. U Poljskoj je ona uvijek dio javnoga prostora. Ne samo na Tijelovo, kad smo svi na ulicama, nego se i na Veliki petak u svim gradovima održava križni put. U Varšavi se, primjerice, na toj pobožnosti okupi između 20 i 30 tisuća ljudi«, rekao je dr. Mazurkiewicz.
Upravo je promišljanje o molitvi na granicama navelo sugovornika na isticanje nečega što bi moglo svima poslužiti kao uzor. Naime, rekao je, »u Poljskoj je posebno zanimljivo to da, uz različite inicijative biskupa, postoje i različite inicijative laika«. Osim molitve na granicama naveo je i primjer smrti Ivana Pavla II. »Istoga je dana u Krakovu održana manifestacija nakon koje je slijedila misa. No organizirali su je laici, preko e-maila, SMS-ova. Okupilo se 800 000 ljudi! Od biskupa su samo zatražili da im dade svećenika kako bi slavili misu«, rekao je sugovornik. I zaključio: »Mislim da bi takav tip odnosa… trebao biti opći putokaz: da od biskupa i svećenika ne bude pokušaja blokiranja laičkih inicijativa, a s druge strane da takve inicijative budu uvijek na liniji Crkve, da ne idu mimo hijerarhije. To im jamči da budu ispravne glede sadržaja, da ne zastrane u bilo kakav ekstremizam.«
Medijsko izvještavanje o molitvi na granicama dovelo je do još jednoga općenitoga pitanja, naime kako je došlo do toga da je prevladavajuća struja u Europi, poglavito u medijima, postala sumnjičava ne samo prema Crkvi, nego i prema kršćanskoj tradiciji u Europi. Ključ za odgovor sugovornik je pronašao u odnosu Crkve općenito prema kulturi. »U svoje je vrijeme Crkva, posebno Katolička Crkva, bila snažno prisutna u kulturi kao njezin veliki mecena. U jednom je trenutku počinila veliku pogrješku i povukla se iz kulture«, rekao je dr. Mazurkiewicz.
Nije zalazio u analizu kada se i kako to dogodilo, samo je konstatirao promjenu. »Kad uđemo«, rekao je, »u baziliku sv. Petra u Vatikanu, ona nam jasno svjedoči o volji ondašnjih papa da ulažu u kulturu. Danas, općenito govoreći, ne postoji u Crkvi takvo opredjeljenje. Filmovi s vjerskom tematikom, literatura, glazba – sve se to, istina, razvija, ali bez institucionalne Crkve. Mislim da nam je tu potrebna promjena, prije svega mentaliteta. S jedne je strane važno promicati katoličke medije, potom katoličke škole i sveučilišta, a potom je također važno ulagati općenito u kulturu. Produkcija poput hollywoodske, primjerice, koja bi omogućila trajno stvaranje vrijednih umjetničkih ostvarenja, stajala bi nekoliko milijuna dolara. No nije riječ o svoti koju Crkva ne bi mogla smoći. To se, međutim, ne čini jer se ne prepoznaje dovoljno kao nešto važno. No ako želimo biti prisutni u medijima, u kulturi, moramo u to ulagati, kao osobe, ali i kao institucija. Pod ulaganjem mislim i na novac jer se bez njega ne mogu stvoriti instrumenti koji bi omogućili katoličku prisutnost.«
Na jednom se skupu u Hrvatskoj moglo čuti da je smrt sv. Ivana Pavla II. za Crkvu u Poljskoj bila veća i traumatičnija promjena nego sam pad komunizma.
Premda je riječ o dva »potpuno različita događaja«, dr. Mazurkiewicz je rekao: »Prema Ivanu Pavlu II. odnosili smo se pomalo kao prema duhovnomu kralju Poljske. Poljska, kao i neke druge zemlje, imala je tradiciju biranja kralja. Između smrti jednoga kralja i izbora drugoga poljski je primas imao ulogu ‘interrexa’, dakle prijelazno je izvršavao kraljevske funkcije. Za kriznih razdoblja kao što je bila podjela Poljske ili komunizam primas je uvijek igrao tu ulogu predstavnika nacije. Ta je uloga, međutim, od primasa spontano prešla na Ivana Pavla II., koji je postao najvišim moralnim autoritetom ne samo za Crkvu i vjernike, nego za naciju kao takvu. Rekao bih da je to za Crkvu u Poljskoj bilo razmjerno lagodno vrijeme, kad je trebalo samo nasljedovati smjernice sv. Ivana Pavla II. Nakon njegove smrti nameće se biskupima nužnost da na drugačiji način preuzmu odgovornost za budućnost. U tom se smislu uistinu dogodila velika promjena. Naime, nemamo drugoga Ivana Pavla Drugoga. Neki su u toj novoj situaciji sretni, drugi manje, no druge nam nema. Dakako, različiti biskupi imaju različite vizije Crkve. I na to se moramo naviknuti i naučiti ići naprijed.«
Poznato je da je Poljska jedna od rijetkih zemalja u Europi u kojima je pobačaj načelno zabranjen, uz tri iznimke: ako je ozbiljno ugroženo zdravlje žene, ako je trudnoća plod silovanja te ako se utvrde nepovratna oštećenja ploda. Slijedom takve odredbe u Poljskoj se godišnje legalno izvrši oko tisuću pobačaja. »Velika većina tih pobačaja pripada ‘eugeničkim pobačajima’, tj. nema nikakva drugoga razloga osim zdravlja ploda. Od tih ‘eugeničkih pobačaja’ u 95 posto slučajeva riječ je o Downovu sindromu. Građanska inicijativa koja je do sada prikupila oko 800 000 potpisa želi ukinuti tu eugeničku indikaciju. U tijeku je još jedna inicijativa, u ovom slučaju zastupnika u parlamentu. Oni su se obratili Ustavnomu sudu sa zahtjevom da ispita ustavnost eugeničkih pobačaja jer Ustav svakoj osobi jamči pravo na život. Pritom treba reći da već 20 godina imamo presudu Ustavnoga suda prema kojoj je otvoreni, bezuvjetni pristup pobačaju protivan pravilima demokracije. Argumentacija inicijative je sljedeća: ako nema razloga za eugenički pobačaj, onda on potpada pod tu klauzulu. Dakle, u tijeku su dvije inicijative i velika je mogućnost da se zakonska regulativa promijeni. Ako se to dogodi po presudi Ustanova suda, uspjeh će biti veći jer je puno teže mijenjati ustav negoli pojedini zakon«, komentirao je dr. Mazurkiewicz.
ZAVRŠETAK
