Župa Uznesenja BDM u Pakracu još uvijek liječi svoje ratne rane. U mnogome su one oporavljene, čemu zasigurno pridonosi duhovna skrb ranijih duhovnih pastira, ali i današnjega župnika mons. Matije Jurakovića i njegovih suradnika. Među njima je Ivana Turuk, vjeroučiteljica koja vodi dječji župni zbor i uređuje župni list »Zov Kalvarije«. U zajedništvu je s ostalim vjeroučiteljima spremna prihvatiti se izvedbe svakoga sadržaja u svojoj župnoj zajednici. Tako je naučila u svojoj obitelji od najranijih svojih dana. A naučeno u djetinjstvu živi u svakodnevnici svojih zrelih vjerničkih dana.
Ivana je rođena u Pakracu 23. lipnja 1976. Mama joj je Marica, djevojački Turuk, iz Donje Obriježi, dvadeset kilometara udaljene od Pakraca prema Daruvaru, domaćica je po zanimanju. Ivanin tata Mato Turuk, također iz Donje Obriježi, po struci je upravni pravnik, umirovljen je kao upravitelj pošte u Pakracu. Njih su se dvoje upoznali u rodnom selu. Nose isto prezime, ali su iz različitih loza Turukovih. Vjenčali su se u župi Marije Magdalene u rodnom selu pa su godinu dana živjeli s Matinim roditeljima, sve dok Mato 1970. nije dobio posao u Pakracu. Najprije su u novoj sredini bili podstanari, a 1976. su izgradili kuću u kojoj su i danas. Blagoslovljeni su s troje djece. Najprije je 1970. rođen Ivica. On je liječnik, specijalist pedijatar, jedini je pedijatar u Domu zdravlja u Pakracu. Neoženjen je. Žarko je na svijet došao 1974. On je svećenik, župnik župe sv. Antuna Padovanskoga u Daruvaru. Ivana je najmlađa. Živi s roditeljima i bratom Ivicom.
»Odrastali smo uz divne roditelje«, pripovijeda Ivana.
»Mama nam je bila vrlo brižna, sve bi dala za svoju djecu. Nikada nije tražila nikakvu zahvalnost. Skromna je i tiha žena, ali odlučna i komunikativna. A tata je veseljak, čovjek koji sve okreće na šalu. Brižan je i odlučan, drag čovjek. Vrlo je pristupačan pa ljudi vole razgovarati s njim. Lijepo su nas odgajali, ne u strogosti, nego u dogovoru, i u povezanosti s Bogom i Crkvom. Redovito smo svi zajedno molili prije jela, pomolili bismo se prije odlaska u školu, prije spavanja. Zadržali smo tradiciju obiteljskoga ručka, posebice nedjeljom. Roditelji su oduvijek bili povezani sa župnicima. Mnoge godine župnik je u Pakracu bio Josip Pašić. On je razgovarao s mojima, savjetovao ih, pomagao im. Moj prvi župnik bio je Marijan Franjčić. Bio je jako dobro organiziran, pa je odlično organizirao i župu. S njim smo dobili pastoralno vijeće, pokrenuo je župni list, organizirao je vjeronauk za mlade, glazbenu skupinu mladih ‘Vita Nova’. Komunizam je u njegovo vrijeme polako bio na izdisaju pa je u crkvu počelo dolaziti više ljudi. Vjeronauk mi je držao on i sestra križarica Kristina. Oni su me poučili i za prvu pričest i za krizmu. Osnovnu sam školu završila u rodnom gradiću. Otamo nosim puno lijepih uspomena. Profesori su bili dobri, društvo miješano po nacionalnosti, ali smo se dobro slagali.«
»Mržnju smo počeli osjećati u mojem osmom razredu, 1989. na 1990. Tada su krenuli ružni napisi po školi i po cijelom gradu, ali nam nije padalo na pamet da bi bio rat. Na dodatne sam aktivnosti išla jedino u školi, tada nekih izvanškolskih aktivnosti još nije bilo. Danas je stanje mnogo bolje. Odlučila sam se za opću gimnaziju u Pakracu. Nastava je bila u redu, ali odnosi su bili sve lošiji. Među učenicima su se čule parole, počele su podjele po nacionalnoj osnovi, u ožujku 1991. dogodila se prva pobuna srpskih policajaca, našima su oduzeli oružje. Pakrac je napadnut 19. kolovoza 1991. u pet ujutro, svi smo spavali i nismo znali što se događa. Svi naši susjedi Srbi dan, dva prije otišli su sa svojim obiteljima. A nama Hrvatima nisu smjeli ili željeli reći što će biti. Brata Žarka i mene roditelji su poslali u gimnaziju u Kutinu, a brat Ivica otišao je na studij u Rijeku. Svoj drugi gimnazijski razred tako sam započela u Kutini, stanovali smo u tamošnjem učeničkom domu. Već u studenom otišli smo u Zagreb u 13. gimnaziju. Brat je stanovao u jednom, a ja u drugom učeničkom domu. Viđali smo se u školi. U Zagrebu smo se dobro snašli, bili smo lijepo prihvaćeni. Roditelji su u prosincu iz Pakraca otišli u Dugo Selo gdje su nam rođaci iz Njemačke ustupili kuću. Divni su bili prema nama. Tata je dobio posao u pošti u Dubravi. Žarko i ja smo preko vikenda dolazili k roditeljima u Dugo Selo. A brat Ivica otišao je na ratište. Veze su tada bile jako slabe pa smo mnoge dane proživjeli u strahu.«
»Pakračani su se 1991. i 1992. sastajali na misi u crkvi sv. Katarine u Zagrebu jer je tamo djelovao naš raniji župnik Franjčić. Odslužio bi nam misu, a nakon mise razmjenjivali bismo dobre i loše vijesti iz našega kraja. Već smo se u ljetu 1992. vratili u Pakrac. Moglo se tamo živjeti, ali je sve bilo jako pusto, bila je potpuna tišina. U takvoj sam atmosferi polazila treći i četvrti razred srednje škole. Od trideset nas, u razredu nas je u pakračkoj gimnaziji ostalo samo devet. Nastava je održavana u intimnijoj, gotovo prijateljskoj atmosferi. Grad nam je izgledao ružno, granatirano, razrušeno, ali bilo nas je, držali smo se skupa. Kad je čovjek mlad, u svojima je brigama i zanosima pa nam ruševine nisu bile tako važne. Iz Pakraca su otišli gotovo svi Srbi. Oni rijetki koji su ostali priklonili su se hrvatskoj strani. Otišlo je i jako puno Hrvata koji se više nikada nisu vratili. A ja sam se baš željela vratiti u Pakrac. Premda je bilo mogućnosti da ostanemo u Zagrebu ili okolici. Volim svoju rodnu sredinu, sretna sam što smo se uspjeli vratiti i što smo danas u Pakracu.«
»Od sredine rata s nama je u Pakracu bio župnik Mato Rukavina, pa od 1995. do 1999. Dražen Radigović. Maturirala sam 1994. i upisala Katehetski institut u Zagrebu. Alternativa mi je bila kroatistika na Filozofskom fakultetu, ali je prevladala katehetika. Brat Žarko najprije je upisao studij prometa pa je nakon godine dana upisao i katehetski. A to znači da smo se onda spojili, da smo na katehetskom bili na istoj godini. Na studiju je bilo lijepo. Profesori su bili divni, a kolege istomišljenici. Razumjeli smo se u svemu, kao da sam studirala sa svojima. Brat i ja stanovali smo u studentskom domu. Išli smo isusovcima na studentski vjeronauk, kod o. Stjepana Fridla i o. Luke Rađe. Prekrasni su to bili susreti, vjeronauci ponedjeljkom, dvorana je bila krcata, govorili su nam stvari koje smo mi mladi trebali znati. Za vikende smo povremeno išli doma u Pakrac i nedjeljom bili na misi. Župnik Radigović mnogo je napravio na duhovnoj izgradnji, a obnavljala se i crkva. Držao je vjeronauke, biblijsku grupu, posebno je radio s mladima, vodio molitvene skupine. Došla bih kad god sam bila u Pakracu. Diplomirala sam 2001. Pa sam godinu dana bila u Njemačkoj kod prijatelja, na duhovnim putovanjima, ljetnim kampovima sa župnikom, a i tri sam mjeseca zamjenjivala nastavu vjeronauka u pakračkoj osnovnoj školi. Godine 2002. zaposlila sam se u osnovnim školama u Lipiku i Pakracu, kako bih kao vjeroučiteljica imala puno radno vrijeme. Od lani imam punu satnicu u Pakracu. Ostvarila sam se kao vjeroučiteljica. Volim raditi s djecom, oni uče od mene, ali i ja od njih. Po njima vidim u kakvom je stanju svijet.«
»Inače je sve teže biti vjeroučitelj. Potrebno je imati mandat i od biskupije i od nadležnoga ministarstva, a da se vjeroučitelju nešto dogodi, pitamo se tko staje iza nas. Kako vrijeme odmiče, sve nam se više važe svaka riječ. Pitamo se, primjerice, kako djeci objasniti homoseksualizam, što im se smije, a što ne smije reći. Kako izreći crkveni nauk, a ne zamjeriti se nikomu. A djeca pitaju, ne zadovoljavaju se šturim rečenicama iz udžbenika. Ili, kako je sve više djece koja su na svijet došla umjetnom oplodnjom, kako im objasniti crkveno stajalište o umjetnoj oplodnji a da se pojedino dijete koje je došlo na svijet umjetnom oplodnjom ne povrijedi. Pita nas se za postupke i rečenice biskupa, svećenika, ljudi iz Crkve, ne samo u razredu, nego i u zbornici, na ulici. Kako na sve te izazove mi vjeroučitelji u školi možemo odgovoriti. Snalazi se kako tko zna i umije. I to nerijetko postaje vid frustracije. K tomu se premalo ističe sve ono što Crkva dobro radi. A jako puno toga dobroga radi.«
»U zbornici se s drugim učiteljima dobro surađuje, ravnateljica je dobra, škola surađuje sa župom, i osnovna i srednja, i u tom je smislu sve u Pakracu u redu. Od 1999. do 2007. župnik nam je bio Marko Pišonić, a od 2007. s nama je Matija Juraković. Sa župnikom Markom lijepo smo surađivali, sve je podržavao, župnik Matija također. Organiziran je vjeronauk u župi i drže ga vjeroučitelji. Dvije smo vjeroučiteljice Pakračanke, a ostali su se doselili iz BiH. Svi dobro surađujemo. Funkcioniraju pastoralno i ekonomsko vijeće, više od trideset godina izlazi župni list ‘Zov Kalvarije’. Ima i drugih pastoralnih skupina, molitvenih zajednica. Ljudi se odazivaju, vole svoju župu i crkvu. Župnik Matija je veseljak, pun šala i anegdota pa ljudi vole biti u njegovu društvu, posebice kada nas vodi na hodočašća. Voli djecu pa one najrevnije na kraju školske godine vodi na nagradno hodočašće. Podržava i festival popularne duhovne glazbe ‘Hodočašće u došašće’. To je festival koji se točno dvadeset godina održava u Pakracu, a u vremenu došašća dolaze nam glazbenici iz cijele Hrvatske i izvan hrvatskih granica.«
»U povodu dvadesete obljetnice festivala upravo je izdana monografija, nedavno je i predstavljena u Zagrebu. Ja osobno dvanaest godina vodim dječji župni zbor i deset godina uređujem župni list ‘Zov Kalvarije’. U zboru su osnovnoškolci, djeca od prvoga do osmoga razreda. Pjevaju s oduševljenjem, punim srcem, i vole ih svi u župi. Naša je jedna nedjeljna poldanjica u mjesecu, a probe su svake subote u 11 sati. Najprije pjevamo, a onda se družimo, igramo. Dođe 10 do 25 osnovaca, kako kada. Nisam glazbeno obrazovana, ali imam dobar sluh i orguljašicu Kristinu, gitarista Luku i Tomislava, pa ide. Pripremamo i buduće svirače. Može se jer u Pakracu sada postoji glazbena škola, koje u moje doba, na žalost, nije bilo. A list ‘Zov Kalvarije’ izlazi tri puta godišnje, za Božić, Uskrs i za župni blagdan Veliku Gospu. Objavljujemo izvješća s događanja u župi, sudjeluju i župljani sa svojim razmišljanjima, šalju nam i svoje literarne radove, a to znači da kombiniramo sadržaje koje mi dajemo i sadržaje koje stvore župljani. Imamo ih desetak koji stalno pišu i oni su nam dragocjeni. Zna mi biti naporno oblikovati list, posebice o Božiću jer je onda i puno drugih događanja. Za Veliku Gospu je lakše jer tada nema nastave. Župljani rado uzimaju list, vole vidjeti što smo stvorili. Raduje me to, veseli, i motivira za daljnji rad na župnom listu.«
»U svim tim sadržajima dani su mi ispunjeni. Udala se zasad nisam, prepuštam i to Božjoj promisli. Pa smo i brat Ivica i ja s roditeljima. A brat Žarko se nakon studija prometa i katehetike odlučio biti svećenik. Biskup Antun Škvorčević još ga je kao laika poslao kod salezijanaca u Rim na studij edukacijskih znanosti. Biskupija mu je ishodila stipendiju. Studirao je tri godine, vratio se i započeo raditi u Požeškom kolegiju. Onda je rekao da bi bio svećenik. Položio je još neke ispite pa je ređen za đakona i 2009. za svećenika. U studenom te godine imao je mladu misu u Pakracu. Divno je tu svečanost organizirao župnik Matija sa župljanima. Žarko je sada župnik u Daruvaru. Tako smo svi ostali snažno povezani s Crkvom. Meni angažman u župi puno znači. Vidim da djeca i odrasli trebaju i traže Boga. Materijalno ih ne može zadovoljiti. Samo Bog im može ispuniti sve praznine. Zato sam sretna što sam poslanik na Božjoj njivi. Uz podršku roditelja i braće. Vjera je moj identitet, ono što jesam. Bez svega bih si mogla zamisliti život, ali bez Boga i vjere ne. Vjera me podiže, Bog me pokreće. Imam osjećaj Božje blizine, osjećam da se Bog brine za mene.«
