Pariška izjava s nešto je zakašnjenja stigla i u Hrvatsku, s pitanjima koja će svakoga tko je dobronamjeran bez sumnje izazvati na razmišljanje, bez obzira na to s koje se strane svjetonazorskoga i/ili političkoga spektra nalazi. U izjavi se na nekoliko mjesta spominje umjetnost, što se na prvu možda ne čini dovoljnim da bi se kroz to moglo pročitati kakvo to točno mjesto umjetnost zauzima u europskoj prošlosti i sadašnjosti, ali i budućnosti po autorima Izjave treba imati. Međutim, upravo je suprotno, vrijednost dokumenta i jest u tome što toliko dobro kontekstualizira i portretira ukupno duhovno stanje Europe da se iz toga poprilično lako može čitati i gdje bi se u »pravoj Europi« trebala nalaziti umjetnost. A kako je jedan od autora izjave i Roger Scruton, britanski filozof čiji široki djelokrug obuhvaća teme od opće estetike, estetike glazbe, odnosa etike i morala i umjetnosti, traženja transcedentnoga u umjetnosti, do političke filozofije i rasprava o vinu i lovu, ali i pisanje vlastitih skladba, lako je naći te putokaze.
Scrutonov pogled na Europu jest onaj na domovinu ljepote, gdje umjetnost, a pogotovo glazba, ima mjesto koje nije zabilježeno ni u jednoj civilizaciji u povijesti. Njegov govor o glazbi obuhvaća pitanja o dobru, smrti, vječnosti, o moralu, o istini, o prosuđivanju, o ukusu. Okupiran pitanjima moći i želje koji pogrješno usmjereni postaju destruktivni tako, primjerice, ozbiljno argumentira da današnja ovisnost o lošoj popularnoj glazbi kao glazbi ispražnjenoj od značenja onemogućuje čovjeka da u glazbi istinski uživa; žrtvovan toj mehaničkoj repetitivnosti koja ju karakterizira, postaje jednako neosjetljiv na nju kao što ovisnik o pornografiji malo-pomalo postaje nesposoban za ikakav užitak u tjelesnom izražaju ljubavi. Njegova su temeljna preokupacija razlozi zašto je današnji svijet zaražen kultom ružnoga, zašto umjetnost više nema moralno-etičku dimenziju, zašto više ne djeluje preobražavajuće. Mnogi autori s raznih područja znanstvenoga interesa, uvjetno rečeno konzervativne provenijencije, u posljednje se vrijeme snažno zanimaju za te teme i one se unatoč medijskim blokadama sve više probijaju u javnost. Ne treba, naime, biti ni estetičar ni filozof ni umjetnik da bi se uočila potpuna dekadencija ukusa masâ, uz neizbježno iščeznuće lijepoga, a kako se na lijevom spektru ne mogu naći zadovoljavajuća rješenja nastalih problema, osim još veće destrukcije tradicije, »konzervativni« argumenti zvuče mnogo logičnije. Pariška izjava poziva na djelovanje, no na primjeru Scrutona vidljivo je da to može biti i nezgodno. Njega su zbog mnogih njegovih teza i knjiga velik dio vremena u sedamdesetima i osamdesetima akademske strukture u Britaniji držale na ledu, koje je »rasturao« svojim pomalo sarkastičnim, ali pronicljivim i gotovo proročkim knjigama. Britanska mu je kruna pred godinu dana ni manje ni više nego dodijelila status viteza. A kako je Scruton bio zagovornik Brexita (bez iluzija o realnosti te teške odluke), dok je s druge strane uvjereni Europejac i snažan pobornik onoga što naziva »vječnim stvarima«, valjda za Europu i borbu za nju još uvijek ima nade. Ima li je i za Hrvatsku?
Izjava opisuje današnje stanje i iako se dotiče mnogih razloga zbog kojih se dogodilo to što se dogodilo, jasno je da se zbog jasnoće i kratkoće forme nije stigla pobliže baviti pojedinim fenomenima. Ovdje zato valja pokušati pogledati što je to u posljednjih stotinjak godina dovelo do toga da su Europljani iz umjetnosti otjerali ljepotu, da su joj praktički oduzeli »ontički« karakter, da su je potpuno desakralizirali i na kraju prodali na milost i nemilost ideolozima, oglašivačima i gospodarstvenicima te ju na neki način »odeuropeizirali«, stavili u kontekst onoga što potpisnici zovu »lažnom Europom«. Nema malo onih koji tvrde da je posljednje stoljeće za umjetničku europsku glazbu bilo stoljeće usporavanja, ako ne i stajanja.
Tradicija se, naime, uspjela velikim dijelom očuvati (zahvaljujući upravo »konzervativnomu« školstvu), međutim što je s inoviranjem? »Obična« publika i ne zna mnogo o suvremenoj klasičnoj glazbi, ali razlog koji se najčešće navodi, onaj da su ljudi navodno neobrazovani i da ih to ne zanima, zapravo i ne stoji. Riječ je o tome da je velik dio te glazbe jednostavno – ružan. Robert R. Reilly u svojoj knjizi »Iznenađeni ljepotom« prati fenomen ružnoga u glazbi i stavlja ga u ideološki kontekst vremena o kojem pišu i autori Pariške izjave. On kroz izbor skladatelja dvadesetoga stoljeća pokazuje kako se od Nietzscheove najave »smrti Boga« počela razarati i sama umjetnost. Promatrajući lik i djelo Arnolda Schönberga, prati stranputice u koje je glazba zalazila i u kojoj se gubila. Schönberg je naime, pojednostavljeno govoreći, tvrdio da je klasičnu harmoniju koja je zasnovana na tonalnosti lako zamijeniti potpuno drugim sustavom i da će se ljudi s vremenom na njega jednostavno naviknuti. Umjesto tonaliteta uveo je serije od 12 tonova na kojima je temeljio svoje skladbe. Međutim, Reilly pokazuje da je harmonija kao suzvučje skladnih tonova utemeljena u prirodnom redu stvari, i da je kao takva nepromjenjiva, jednostavna – ono što skladno zvuči, svima skladno zvuči. Od Pitagore koji je otkrio matematičke odnose tonova, do Platona koji je naslutio da se u tim odnosima i skladnim suzvučjima krije harmonija stvaranja iza koje stoji inteligencija – »logos«, pa do židovstva i kršćanstva koje je tom logosu dalo ime, glazba stoji kao realnost i vrijednost sama po sebi. Međutim, Schönberg je smatrao drukčije; pokušavajući »emancipirati disonancu«, htio je prirodnom redu dati novu narav jednostavno ga odbacujući. Danas je jasno da nije uspio i da su njegovi pokušaji, iako intelektualno intrigantni, glazbeno u najvećem dijelu osuđeni na zaborav. Zapravo, kao uistinu odličan skladatelj danas bi vjerojatno bio vrlo nesretan da vidi kako su njegova najizvođenija djela zapravo ona tonalna, utemeljena na tradiciji koju je toliko revno cijeli život nastojao srušiti.
Zanimljivo je i kako Reilly promatrajući Schönberga kao ideologa u njegovim radovima izjavama i stavovima pronalazi pseudoreligijski, prazan govor o kojem se može čitati i u Izjavi. Tako kaže kako tražeći put za emancipaciju svojega stava Schönberg u operi »Mojsije i Aron«, koju ne uspijeva ni nakon godina rada dovršiti, kao da traži sebe kao novoga glazbeničkoga Mojsija koji će napisati novih 10 zapovijedi i tako konačno učvrstiti svoj glazbeni stav, no umjesto toga tolike skladatelje odnosi dalje u pustinju, a ne u obećanu zemlju. Prorok je, eto, jednostavno bio lažan, ali je taj virus, nažalost, zarazio akademske strukture i naraštaje i naraštaje skladatelja od kojih su mnogi i dan danas zarobljeni u toj priči o destrukciji tradicije i originalnosti kao prvomu uvjetu za stvaranje tobože transformativne umjetnosti. Samo, kako to obično s lažnim stvarima biva, demantirali su sami sebe. To se vidi u svim granama umjetnosti, poput Marcela Duchampa koji je sa svojim poznatim pisoarom navodno htio izrugati svijet umjetnosti kao elitistički i suviše formalan te ga tako pomaknuti u smjeru novoga. On i njemu slični, koji usput nerijetko u radovima pokazuju začuđujuću opsjednutost izlučevinama tijela, a ne duha, na kraju postaju dio elitističkih akademskih i tzv. umjetničkih kružoka, potpuno odvojeni od onih koje su navodno htjeli probuditi, izazvati, promijeniti. Htjeli su dati etičku dimenziju svojoj »umjetnosti«, a završili su u elitističkim getima protiv kojih su navodno bili. Je li onda čudno što to zanima sve manje ljudi i na njih nema nikakvoga utjecaja?
Irski filozof Mark Dooley prepoznaje današnje stanje Europe kao stanje »pustinje duha«. Odvojena od etike i morala, usmjerena isključivo na trenutačno zadovoljenje tjelesnih potreba, opsjednuta kratkotrajnošću i brzinom, u toj pustinji sve gubi svoj temeljni smisao pa tako i umjetnost. Zanimljivo je kako i Dooley spominje opasnost gubitka doma. Dom je mjesto na kojem je čovjek u miru sa samima sobom i iz čijega mira može biti u miru s drugima, on je mjesto iz kojega izvire harmonija duha zato što je mjesto koje se s veseljem dijeli s voljenim ljudima. Nije li upravo dom mjesto koje svatko želi učiniti lijepim da bi mu u njemu bilo dobro? Nije li upravo »lijepo« nešto što čovjek ni sam ne može shvatiti, ali čemu instinktivno stremi? Nije li opravdan osjećaj da se iza »lijepoga« krije univerzalna narav stvari? Je li, glazbenim rječnikom govoreći, disonanca samo sredstvo za dramatiziranje harmonije, sklada koji je ipak moguć ili cilj kojim se pokazuje da nema alternative pustinji duha? Reilly kaže kako je ta »lažna umjetnost« zapravo rezultat gubljenja vjere. U vrijeme velike kuge skladatelji tako nisu reflektirali ružnu stranu ovoga svijeta skladajući ružnu glazbu, upravo suprotno, nadilazili su tu ružnoću skladajući »lijepu glazbu«. Upravo je ta vjera ključna, ne vjera da je moguće stvoriti sustav koji će biti toliko savršen da će osloboditi pojedinca od obveze da bude moralan i dobar, nego vjera da je baš takav čovjek – čovjek vrlina – cilj društvene organizacije, ma kako joj ime bilo. Umjetnost je moćan agens te vjere, zapravo više njezin začin, a njezina je moć, vidljivo je u posljednjem stoljeću, itekako velika, pa je i odgovornost onih koji se njome bave također (pre)velika. Zato se doista treba složiti s autorima Izjave, »moramo preuzeti odgovornost«, za pravu umjetnost, za pravu Europu.
