Nedjelja popodne, za trčanje dan. Zima »proproljetila« pa smo Debeli i ja već započeli naše povijesno zdravstveno-dijetalno trčanje. Odmah na početku našeg prvog, ali već »svakonedjeljnog« maratona, pred zadnjim preživjelim »minidućanom« u kvartu njih dvojica: Franc i Dudo, svaki sa svojom pivicom!
– Ahoj, Čong Čong i Hua Hua! Jesmo prvaci?! – dobacuje im Debeli, našavši dobar razlog za prvu pauzu.
– Kakvi Čung, kakvi Hua?!? Kaj je to… – zbunjen je Dudo. – I kakvi prv…
– Ma, pusti ove »paratrkačke postrojbe«, samo se šprdaju s nama! – Franc ga umiruje i tumači mu: – Taj Zhong Zhong i Hua Hua, to su ti imena ona dva klonirana kineska majmuna…
– Pa i njih, ko vas dvojicu, hrane na bočicu da narastu, ha, ha! – Debelom su najdraži vlastiti vicevi.
– Ja sam siguran da su sličniji vama, koji tu norite i trčite, da pošten čovjek pomisli kako je negdi požar! – ne ostaje dužan Franc. – Osim toga, ak nisi znal, ta dva klonirana majmuna su… majmunice! Ženke obje, a mi, mi smo ipak pravi mužjaci!
– Pih, pa kaj ti je danas promijeniti spol?! – Debeli reternira brže od Federera. – Samo se malo opustiš i već osjetiš da si »zarobljen u tijelu suprotnog spola«! Pa u jednom se danu bar triput moreš osjetit ko muško il žensko, promijenit i spol i dob!
– Je, ja kad spijem tri gemišta, već se osjećam kak’ da sam postal moja punica, kolko brbljam! – prihvati Dudo. – A kad se »nadudam« skroz, onda sam ko beba, ne pitaj više za spol…
– Ipak su za svaki slučaj Kinezeri napravili dva ženska majmuna, valjda da ne bi ti klonirani odmah sami još kojeg napravili? Ovak’ prvo moraju na promjenu spola, hhh… – opet je Debeli vickast.
– Zafrkavaj se ti, ali užasno je to s kloniranjem majmuna! – uozbilji se Franc. – Tobož pokusiraju zbog liječenja, borbe protiv raka… Ma, frišku figu! Muljaju, jasno da je sljedeći korak kloniranje, »proizvodnja« čovjeka! Ako nisu to već i napravili, jer čim su ovu vijest propustili, znači da su već tri koraka ispred!
– Pa što bi Kinezi »proizvodili« ljude? Bar njih ima dosta da pokore svijet, onako »turistički«, samo da im uvedu »dan otvorenih granica« – naivno se uplićem.
– Pa… – zastane Franc kao da zbraja – zbog ratova! Da slože velike vojske kloniranih, za kojima doma ne bu nitko plakal ni žalil! Samo ih budu mrtve pobrali i prepakirali, ko PVC-boce! Ili, još bolje… proizvodit će ljude za prodaju! Recimo, narodima u demografskoj krizi, ovak’ ko nama Hrvatekima, kaj se više sami ne znamo ni množit!
– Zato se savršeno dijelimo, baš oko svega! – ne odoljeh.
– Dobro, dosadni ste već! – protestno nas prekine Dudo. – Sad sam skužil tko su Čong Čung i Hua Bua… Ali oni »prvaci«? To nam se sigurno i ti, Debeli, rugaš zbog rukometaša, ha, izdajice »Kauboja«?
– Ne, ne, nego ste stvarno prvaci! To jest, mi Hrvati smo prvaci!
– Ma daj, u čemu?
– U radu nedjeljom! Čital sam da smo prvi u Europi sa skoro 37 % onih koji rade nedjeljom, a naših »sudržavljana« iz te iste EU ne dela ni njih 25 %! – krene Debeli u završni udarac. – I nije to grijeh samo prema ženama blagajnicama…
– Nego?
– Nego i prema vašim ženama, jer da ne rade dućani, ne bi vas dvojica sad tu visili s pijačom!
– Ajde, ajde, odtrčite dalje! – nasmije se Franc. – I tak trčkarate samo zato da umaknete svojim ženama, prije neg’ se počnete osjećati zarobljeni u njihovim mislima, ak’ ne i spolu!
