Crkva je oduvijek bila brižljiva čuvarica hrvatskoga jezika, međutim u posljednje vrijeme kao da to više nije. Novije pjesme koje se čuju u crkvama, bilo da je riječ o lošim prijevodima ili hrvatskim skladbama, unose zbrku u hrvatski jezik. No više od svega, govor svećenika postao je neslušljiv. »Isuse, hvala ti za sve! Hvala za ljubav, hvala za milost…« umjesto »hvala na«. Na jednoj duhovnoj obnovi svećenik u tri dana ni jednom nije rekao »hvala na«, ma čak ni da bi se prevario. I u nekim novijim crkvenim publikacijama taj »hvala za« preuzeo je primat nad »hvala na«. Zanima me stajalište Crkve o čuvanju našega lijepoga hrvatskoga jezika i ima li ikakvih poduzimanja po tom pitanju? Brine li se Crkva više o tome?
Molitva Otčenaš. Pogledajmo ovaj dio: »Kruh naš svagdanji daj nam danas, i otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.« Ovi »dužnici naši« mogu komotno biti naši zajednički dužnici, Božji i moji, tvoji. Vidim vjernike na misama kako recitiraju taj dio bez dubine i bez razumijevanja da se zapravo radi o njima samima, da će Bog oprostiti njima onako kako i oni opraštaju svojim dužnicima. Mislim stoga da bi ispravno bilo reći »kako i mi otpuštamo dužnicima svojim«. Ti ćeš nama otpustiti naše grijehe onako kako ih i mi otpuštamo svojim dužnicima. U »svojim dužnicima« mislim da bi se ljudi mogli više poistovjetiti s molitvom i dublje je doživljavati. Može li se to promijeniti? Koliko je Crkva otvorena za prijedloge koji dolaze iz naroda?
»Kako do demografskoga uskrsnuća Hrvatske« naslov je u jednom od brojeva Glasa Koncila. Redovito idem na misu, ali nikada ne čuh da se svećenik molio za samce ni da je Crkva nešto učinila za samce, kojih su crkve pune. Moli se za obitelji, za udovice, nemoćne, bolesne, za mlade. Dosad još ne čuh da se netko molio za 40-godišnjake ili 45-godišnjake koji nemaju obitelji, ne uklapaju se u skupinu »mladih«, nisu nemoćni ni bolesni. Propuštam li nešto, ili Crkva doista aktivno radi da iskoristi potencijal samaca, da ih možda zbliži jedne s drugima?
Aurora Borealis
Što se crkvene brige za jezik tiče, ona je poznata i zna se da se Crkva uvijek skrbi, u okviru svojih mogućnosti i kompetencija, o jeziku naroda u kojem djeluje te na tom području sudjeluje sa stručnjacima – jezikoslovcima, u čemu i naš tjednik, kažemo to bez lažne skromnosti, daje svoj obol. No kao i u svakoj drugoj stvari kojom se bavimo kao ljudi, i na tom području može se učiniti još više, premda je crkvena skrb za jezik posebno vidljiva glede liturgijskoga jezika, u prijevodu biblijskih i drugih crkvenih tekstova, osobito dokumenata s područja crkvenoga naučavanja, kao i s teološkoga područja. Što se pak govornoga jezika i propovijedi, duhovnih nagovora i drugih poticajnih govora u crkvi tiče, tu su prilike već nešto drugačije i slažemo se s Vama i mislimo da također na tom području ima mogućnosti za poboljšanja. No ne bismo strogo prosuđivali jer je govorna riječ ipak drugačija od pisane, a u slobodnom je govoru – posebno u propovijedi – mogućnost »odstupanja« od standardnoga jezika i nešto veća, posebice kada se propovjednik pripremi, ali ispred sebe nema napisan tekst. Međutim, trebalo bi voditi računa – kada smo slušatelji – da je važnija sama vrijednost sadržaja, a manje je važno je li i »formom« propovijed bila »savršena« ili nije, premda se na teološkim učilištima podučava i uči i homiletika. No dobro je što upozoravate i na tu činjenicu, kao i na mogućnost da vjernici u molitvi Otčenaša ne primjećuju dovoljno da se dio molitvenoga zaziva o otpuštanju duga – o kojem pišete – odnosi na njih osobno. Premda se Otčenaš na liturgijskim okupljanjima moli kao molitva zajednice, ipak mislimo da su vjernici svjesni da je svaki (od nas) pojedinačno uključen i da se otpuštanje duga tiče svakoga osobno i u zajednici.
I zadnji dio Vašega pitanja daje cijeli niz poticaja za razmišljanje i djelovanje, o čemu smo već pisali i ranijih godina, a posebno kada je u listopadu 2009. održan simpozij o pastoralu samaca u Vinkovcima, ali i u drugim prigodama.
Crkva, posebno na župnoj razini, vodi računa o samcima, a u nekim su župama uključeni u pastoralni rad vrlo intenzivno, tako da preuzimaju vođenje molitvenih, biblijskih, karitativnih ili nekih drugih skupina ili su pak članovi tih skupina koji daruju svoje slobodno vrijeme, talente i rad dragovoljno. No uvijek se može i bolje, a neke župe organiziraju susrete za samce, u molitvi i druženju, posebno za one koji bi htjeli pronaći životnoga partnera, a vjerojatno ste čuli da je prije koju godinu pokrenut i katolički portal »KatSus« na kojem ističu kako su svjesni da je »naše društvo svakim danom sve pluralnije«. »Uvjerenja o temeljnim životnim pitanjima sve su različitija, a one koji zastupaju katoličke stavove nije uvijek lako pronaći. Zato je internet, kako kaže papa Franjo, Božji blagoslov! Internet zauzima sve važnije mjesto u našim životima pa je tako postao i važno sredstvo za pronalaženje partnera. On nije zadnja nada, nego izvrsna dopuna. Jer čudni su putovi Gospodnji, kako u stvarnom, tako i u virtualnom svijetu!«
Za kraj, potičemo Vas da potražite i zbornik »Teološko promišljanje o pastoralu samaca« sa spomenutoga simpozija, na kojem je govorio i bibličar dr. Ivica Čatić, ističući lik svetoga Pavla, za kojega kaže da je »primjer čovjeka obdarenoga darom djevičanstva«, a da »plodnost svoga života i rada pronalazi ugrađujući se u crkvenu zajednicu kojoj služi; u njoj nadvladava samoću i susreće pomoć u liku tolikih kojima služi i onih koji služe zajedno s njime«, te tumači da za Pavla biti samac ne znači ostati usamljen, nego dapače: »Tek takvo stanje omogućuje još potpuniju privrženost Gospodinu – živjeti potpuno zaokupljen Bogom i Božjim, živjeti što savršenijim sebedarjem izručen Kristu i njegovu djelu«, a dr. Pero Aračić piše da se pastoral samaca »može kvalitetno dogoditi i događati, kroz temeljitu reviziju i reorganizaciju sadašnjeg crkvenog djelovanja«.
