Kao što je poznato, Svjetski dan bolesnika 11. veljače utemeljio je g. 1992. sv. papa Ivan Pavao II. sa željom da se društvo senzibilizira za potrebe bolesnika te da im se osigura bolja zdravstvena skrb. To je povod za promišljanje općenito o višeslojnim problemima zdravstva u svijetu, ali i o posebnostima u Hrvatskoj. O tome je svakako mjerodavna govoriti dr. Lada Zibar, profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Rođena je 1966. godine u Osijeku, završila je Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine, specijalistica je interne medicine i nefrologinja u Kliničkom bolničkom centru Osijek. Osnovno područje njezina interesa i djelovanja u medicini je transplantacija, a posljednjih se godina intenzivnije bavi i medicinskom etikom. Ima čvrste simpatije, često ističe, prema onima kojima je stalo do opstanka Hrvatske, njezina identiteta, poštenja, tolerancije i borbe protiv korupcije, koji se trude Hrvatsku učiniti boljim mjestom za život.
DR. ZIBAR: Ako mislite na osjećaj za potrebe bolesnika, sigurno postoji osjetljivost na svim razinama. Drugo je pitanje mogućnosti, pitanje prioriteta, kapaciteta i sustavne učinkovitosti. U našoj je zemlji skrb za bolesnike prilično dobra ako se uzme u obzir službena komparativna europska statistika. Svakako da nije jednako u svim segmentima i uvijek ima mjesta za poboljšanja.
DR. ZIBAR: Javnost najčešće »barata« neprovjerenim informacijama. Mi smo u medicini navikli postupati u skladu s tzv. medicinom utemeljenom na dokazima, a u znanosti za sve što navodimo također navesti dokaz. Tako da tu »katastrofalnu situaciju« doživljavam kao pogrješnu premisu iz koje može slijediti samo pogrješan zaključak. Prema izvješću Europske komisije o stanju u zdravstvu ishodi poput smrtnosti od srčanožilnih bolesti su veliki, ali se istodobno naglašava da je iznimno velik i udio osoba s ponašanjem koje povećava mogućnost pojave bolesti poput pušenja. Pretilost je također iznimno česta. I svaki građanin kao potencijalni bolesnik mora sudjelovati u brizi za svoje zdravlje. Trebamo više učiniti sa strane javnoga zdravstva da bismo o tome educirali građane. S druge se strane u izvješću navodi kako je zdravstvena skrb u Hrvatskoj ravnomjerno dostupna, a tzv. košarica usluga »bogata«. I to je istina, iako uvijek ima iznimaka.
DR. ZIBAR: Ne znam točno jeste li mislili na razliku između bogatih i siromašnih država ili između siromašnih i bogatih građana? U našoj je zemlji svima sve slično dostupno budući da se većina troškova zdravstvenih usluga plaća iz obveznoga zdravstvenoga osiguranja i iz javnih izvora. Dio koji bolesnici sami plaćaju najčešće se podmiruje iz dopunskoga osiguranja, a najosjetljivije su skupine oslobođene. Tek malenomu postotku ljudi izdvajanje za liječenje može ugroziti egzistenciju. To je službena statistika. Lijekovi koji su dostupni u Europi postaju dostupni i u nas, uglavnom se prouči praksa zemalja koje su nam realni uzori prije negoli se donese odluka o uvjetima dostupnosti novoga lijeka. Građani o tome ne znaju dovoljno, a nažalost lako prihvaćaju nerijetko senzacionalističke kritike u medijima. Oni koji su napustili Hrvatsku u potrazi za boljim životom nerijetko u Hrvatskoj rješavaju zdravstvene probleme. Zapitajte se zašto!
DR. ZIBAR: Hrvatski je pacijent tzv. kolektivni pacijent, i kao subjekt i kao objekt. To znači da se potreba pojedinca, s obzirom na sustav financiranja zdravstva, odnosno ovisnost o obveznom zdravstvenom osiguranju i HZZO-u kao glavnom distributeru financijskih sredstava, zadovoljava kao dio potreba svih potrebitih, koji onda dijele sredstva koja su na raspolaganju. To znači da zbog velikoga troška za jednoga možda drugi ostaje bez potrebnoga lijeka ili liječenja. To je iz perspektive građanina kao objekta kojemu se dodjeljuju sredstva za liječenje. A iz perspektive subjekta, svatko bi svojim ponašanjem trebao pridonijeti smanjenju potreba za uporabom sredstava za liječenje. Time ostavlja više sredstava za liječenje onoga na što se ne može utjecati promjenom životnoga stila. Najjednostavniji je primjer, što sam već spomenula, prestanak pušenja.
DR. ZIBAR: Voljela bih znati o kojim konkretno bolesnicima govorite i o kojim lijekovima. U Hrvatskoj čak postoji posebno Povjerenstvo za skupe lijekove iz kojega se na poseban način financiraju najskuplji lijekovi. Postoje službene smjernice prema kojima se postupa i mi smo u tome uglavnom ukorak s državama bogatijima od nas. Lijekovi koji se često senzacionalistički spominju u medijima imaju skromne učinke i nisu primjenjivi u svih bolesnika s nekom dijagnozom. Mediji nažalost ne pridonose objektiviziranju stvarnosti. To ne znači da nema situacija u kojima bismo mogli biti brži u osiguranju dostupnosti. Na tome se radi, kako je vidljivo iz medija. Politika često glasno podržava upravo takve korekcije. Kao primjer navest ću dr. Ines Strenju Linić, koja je u vrhu političkih struktura, a upravo se javno zalaže za bržu normativnu dostupnost najboljega liječenja multiple skleroze. Radi se o inovativnoj terapiji koja može odgoditi teške posljedice te bolesti. Kao i za sve lijekove, postoje kriteriji o tome tko je prikladan za takvo liječenje.
DR. ZIBAR: To svakako jest problem. Osobito za dijagnostičke postupke, ali nerijetko i za specijalističke preglede. Iskreno, s obzirom na stalni odljev liječničkoga kadra iz Hrvatske, mislim da najprije treba učiniti korake za sprječavanje odlaska liječnika. Bez toga nema rješenja za liste čekanja. Nekoliko je mogućnosti koje u manjoj mjeri ipak mogu utjecati na duljinu čekanja i na tome se radi, poput npr. postupaka u vezi s neiskorištenim rezerviranim terminima pretraga, boljim izborom indikacija za specijalistički pregled i uporaba privatnoga zdravstva. Postoje i avangardne promjene, poput kontrolnih pregleda na način elektroničke komunikacije, bez fizičkoga dolaska pacijenta, naravno, kada je to primjereno, u slučaju samo npr. laboratorijskih kontrola, a to bi moglo povećati broj dnevnih mjesta za preglede.
DR. ZIBAR: Bojim se da ne postoji dovoljno dobra volja da se to spriječi. Kao što su važni potezi s vrha, tako je važan i svaki potez »s terena«. Osim što se krupni potezi, poput kolektivnoga ugovora posebno za liječnike, godinama ne rješavaju, lokalna se politika često također ne trudi zadržati liječnike, u stilu: »komu se ne sviđa, neka ode«. Hrvatska liječnička komora iznimno se trudi sugerirati koje bi to mjere pomogle, no za to se uglavnom nema sluha. Komora se trudi poboljšati uvjete života liječnika, profesionalno osiguranje, mogućnosti kreditiranja liječnika i slično, ali to ne može biti dostatno ako se ne promijeni politika poslodavaca prema liječnicima. Ono što se dnevno doživljava zapravo je izostanak interesa za zadržavanje liječnika u Hrvatskoj, negativna selekcija kadra, pretpostavljanje političkih podobnosti stručnim i ljudskim vrijednostima. Ništa novo, stalno nas to, nažalost prati, ali se nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju sada ima kamo otići. Nameće se pomisao da nekomu baš odgovara raseliti nas. Najtužnije je što su generacije naših predaka čeznule za ovom Hrvatskom, ginulo se sa strašću prema Lijepoj Našoj, a sada ju tako masovno napuštamo. Bojim se da će ostati samo domoljubne pjesme da nas sjećaju. Drago mi je da su se neke političke opcije ipak jasno aktivirale u pokretu nastojanja za ostankom u Hrvatskoj.
DR. ZIBAR: Nisam o tome pisala, samo sam držala predavanja, davno, kada se o tome tek počelo u nas govoriti. Emocionalna inteligencija temelji se na razumijevanju svojih i tuđih osjećaja te na kontroliranoj uporabi tih osjećaja. Djelomično se može naučiti. Pa se tako piše i o tome kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta. Meni se osobno sviđa takav pristup jer mislim da je to nešto što bismo trebali uključiti u odgoj. Kućni i institucijski. Možemo ishod djelomično svesti i na razvoj empatije. A to je vrlo važno za svakoga. Osobito u eri često egocentričnoga i samodovoljnoga kvazimorala.
DR. ZIBAR: Ovisno o situaciji, ali osim sudova kao i za sve ostale građane za liječnike postoji i Časni sud Hrvatske liječničke komore. On se sastoji od pravnika – sudaca i od liječnika. Tako da liječnici uz to što ne smiju kršiti zakon ne smiju povrijediti ni Kodeks liječničke etike i deontologije. Dio temeljnih načela Kodeksa etičko je ponašanje prema pacijentima i časno ponašanje prema kolegama. Ne smijemo biti permisivni prema nedoličnu ponašanju. Moramo promijeniti svijest o tome od onoga »tako mora biti« do »tako ne smije biti«.
DR. ZIBAR: Nadopunila bih Vas jer je u pripremi i nova modifikacija Hipokratove zakletve. Predviđena je za ovu godinu. Pričekajmo s komentarom. Meni je normalno da se ona mijenja i prilagođava zahtjevima vremena. Pa ni lijekovi nisu isti kao prije, čak ni bolesti. Pogledajte samo dio o bubrežnim kamencima u starim verzijama zakletve: »Ne ću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave.« Mislim da se na to svi moramo iskreno nasmijati. Nagoviješteno je i da će se promijeniti dio o poštovanju učitelja. Dodat će se i poštovanje učenika.
DR. ZIBAR: Svakako da odlučuju. U Hrvatskoj je eutanazija zabranjena. Nisam osobno naišla na veća neslaganja kolega o tome. Članak 112. Kaznenoga zakona to kvalificira unutar članka o usmrćenju (članak 12.) i predviđa kaznu zatvora do tri godine. No tzv. asistirano samoubojstvo ipak je dekriminalizirano člankom 114., premda nisam sigurna da je to razumljiv članak onima koji nisu pravne struke. Nije bio razumljiv ni meni dok mi ga nije objasnio stručnjak za kazneno pravo. Članak, naime, propisuje kaznu za onoga tko nekoga navodi na samoubojstvo ili mu u tome pomogne iz niskih pobuda. Moram priznati da mi je bilo teško shvatiti da to istodobno znači da nije kažnjivo ako nije nagovaranje i nije iz niskih pobuda.
DR. ZIBAR: Ne mogu ne govoriti o transplantaciji, perjanici hrvatske medicine. Nažalost će većina građana znati kritizirati, a manje njih hvaliti naše zdravstvo. Često zato što se informacije koje se nude vrte oko nedostataka, realnih, ali i »napuhanih«. Puno se manje piše o dobru. A Hrvatska je prva na svijetu po doniranju i transplantaciji organa. Prva na svijetu! To napišite velikim slovima. Piše li tko o listama čekanja na bubreg ili jetra u Hrvatskoj? Duljina čekanja u našoj je zemlji zavidno mala. A transplantacija je jedno od najvećih aktualnih medicinskih i civilizacijskih dostignuća. Pametnomu dosta! Čak su i naši državljani koji žive izvan Hrvatske sretni što mogu obaviti transplantaciju u Hrvatskoj.
DR. ZIBAR: Voljela bih biti u prigodi sustavno raditi na povećanju zdravstvene pismenosti naših građana. Istraživanje koje provodim sa studentima pokazuje nezavidnu zdravstvenu pismenost. Mislim da je to velik izvor sprječivih zdravstvenih problema. Na tome treba raditi sustavno od vrtićke do staračke dobi.
