Puno puta sam čuo od svojih prijatelja kako su se u korizmi odrekli kruha. Već na prvi pogled nešto tu nije jasno. Svaki dan molimo: »Kruh naš svagdanji daj nam danas.« Kako to spojiti s činjenicom da se netko odriče kruha? Osim toga, na svakoj svetoj pričesti jedemo hostiju za koju vjerujemo da je Tijelo Kristovo, a ta se hostija priprema kao kruh bez kvasca. Znači li to da onaj tko se u korizmi odrekao kruha ne smije uzeti hostiju? Podsjetimo se, korizma je razdoblje u godini u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa. Ta priprema za slavljenje Uskrsa obično uključuje molitvu, post, dobra djela i slično. Kako u to uklopiti nejedenje kruha? Ne mogu pronaći poveznicu. Što je kruh? To je namirnica koja je prilično jeftina, hranjiva i vrlo rijetko nekomu stvara zdravstvene probleme. Pa zašto je se netko odriče? Lako je zaključiti da je pravi razlog smanjenje kalorija koje jedemo, a s tim i smanjenje tjelesne težine. Sigurno bi učinkovitije bilo odreći se slatkiša, sokova, alkoholnih pića, mesnih proizvoda i slično. Svjedoci smo da nije rijetka ovisnost o tim namirnicama koje smo nabrojili. Čak i oni koji nisu ovisni o njima moraju priznati da konzumiranje te hrane stvara užitak. Nije mi poznato da je netko ovisnik o kruhu. Možda je tu želja ne odreći se užitka, a smanjiti kalorije i izgubiti na težini?
Sjećate li se da su naši stari postili o kruhu i vodi? Mislim da je to pravi post. Možda bi Bogu bilo drago da u korizmi jedemo stari kruh odnosno da ne bacamo kruh. Od toga što uštedimo ne bacajući kruh može se učiniti i dobro djelo. Što je od toga Bogu draže?
Lucijan Katić, Stobreč
Smisao svakoga našega odricanja, pa i odricanja od hrane u određene dane u tjednu ili kroz korizmeno razdoblje o kojem pišete, nije prije svega u tome da bismo »radili« na svom fizičkom izgledu (mršavljenju i gubitku kilograma), nego na svojoj duhovnosti. Zato se slažemo s osnovnim smislom Vašega pisanja kojim zapravo želite upozoriti na tu činjenicu. Svaki se vjernik, ne samo u korizmi, nego i inače iz pokorničkoga duha može odreći neke hrane koja mu možda – kao što i Vi pišete – pričinja poseban užitak, pa samim odricanjem želi vršiti pokoru na neku plemenitu nakanu. I slažemo se s Vama: ako se odrekao kruha, cilj odricanja nije »ne jesti kruh«, nego odricanjem dati više od sebe, tj. pomoći drugima, što može biti i na našu duhovnu korist. Ne čini nam se, ipak, da bismo izravnom analogijom trebali povezivati kruh što ga jedemo svaki dan (ili ne jedemo) s hostijom, koja je, kad je posvećena, Tijelo Kristovo, kao što nam se jednako tako ne čini da bi Vaši prijatelji razmišljali o tome da se, ako se već odriču kruha, trebali odreći i pričesti ili da bi imali takvu nakanu. Dapače, sama pokora i žrtva može nas i mora potaknuti još i više da živimo pokornički ustrajno i još tješnje povezani s Kristom – a »boljega« načina toga povezivanja s našim Gospodinom nema od »povezivanja« u blagovanju njegova Tijela, tj. pričesti. Onaj tko se u korizmi odrekao – iz duhovnih i čistih pobuda – kruha nije se odrekao pričesnoga kruha, nego baš zbog toga odricanja može postati još i svjesniji važnosti što češćega blagovanja euharistijskoga kruha.
