Nedavnu saborsku raspravu i konačno donošenje novoga Zakona o genetski modificiranim organizmima (GMO) pratili su politički i medijski prigovori i prosvjedi. Pojedini saborski zastupnici, mnogi portali i drugi mediji proglasili su rezultat izglasavanja novoga zakona »nacionalnom izdajom i porazom«. Prema njima, hrvatski su stanovnici pretvoreni u pokusne kuniće, a hrvatska polja u javne kuće. Osnovna je poruka protivnika novoga Zakona o GMO-u da je riječ o zakonskoj dozvoli za trovanje hrvatskoga naroda i da Hrvatska otvara vrata stranim agrokompanijama da zavladaju poljoprivredom. Na internetu se pojavljuju crne liste s imenima devedeset zastupnika koji su podržali Vladin prijedlog o zakonskim izmjenama, a pritisak se širi i na druge državne institucije. Nedavno je skupina ekoloških udruga uputila prosvjedno pismo predsjednici Republike i zahtjev za ocjenu ustavnosti proglašenoga Zakona o GMO-u.
Nije jasno koji se motivi nalaze iza tih pokušaja opstrukcije redovite saborske procedure te iza potrebe da se iz zakonodavstva izbaci novi Zakon o GMO-u.
Jer riječ je o poboljšanoj verziji zakona koji je novim izmjenama postao još restriktivniji prema uvozu i sjetvi GM usjeva; riječ je o zakonu pojačanom novim pravnim alatima koji omogućuju potpunu zabranu GMO-a na teritoriju Hrvatske; riječ je o zakonu koji povećava suverenost i samostalnost Zagreba u odnosu prema Bruxellesu. Za buduće zabrane GM usjeva nisu više potrebni znanstveni dokazi o štetnosti, nego je dovoljno proglasiti GM proizvod, na primjer, nekompatibilnim i neprikladnim za javni interes Republike Hrvatske. To nije bilo moguće u okviru staroga Zakona o GMO-u. Novi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o GMO-u omogućuje također neovisnost Zagreba i prema Parmi, središtu Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA), koja ima monopol nad znanstvenim procjenama rizika. Ni to nije bilo moguće u okviru staroga Zakona o GMO-u.
Prema tome, da kojim slučajem novi zakon nije bio usvojen, ostala bi na snazi lošija verzija staroga zakona. Odnosno, da su protivnici novoga zakona uspjeli u svojoj namjeri, učinili bi medvjeđu uslugu hrvatskoj poljoprivredi. Upravo se to dogodilo prije dvije godine u vrijeme Vlade Tihomira Oreškovića, kada je prijedlog potpuno istih zakonskih izmjena eliminiran s dnevnoga reda saborske sjednice. Pod izgovorom brige za ljudsko zdravlje i okoliš, saborski su zastupnici onemogućili implementaciju novi zakonskih mjera koje su u interesu hrvatske poljoprivrede i gospodarstva. Nove su zakonske mjere takozvani imperativni razlozi (vidi detalje u GK 51-52/2017; bib.irb.hr/prikazi-rad?&rad=915455) sadržani u europskoj Direktivi 2015/412, koja je sada uključena u članak 52.c novoga Zakona.
Ukratko, izglasavanje novih zakonskih izmjena bilo je usklađivanje hrvatskoga zakonodavstva s pravnom stečevinom EU-a, a izmjene svojim sadržajem odgovaraju demokratskomu načelu supsidijarnosti i ekološkomu načelu opreznosti. Sve su to protivnici novoga Zakona o GMO-u ignorirali ili su pak namjerno opstruirali donošenje zakona koji je uravnotežen i kojim se Vladi olakšavaju političke odluke o sudbini GMO-a. Čini se da nekim saborskim zastupnicima nije jasno da Hrvatska već 12 godina ima Zakon o GMO-u, koji je stariji od nekih političkih stranaka, pa pokušaj »rušenja« novoga zakona zapravo znači zakonodavni status quo.
Ipak, postoje važna pitanja i problemi u vezi s GM proizvodima koji nisu prikladno pokriveni novim (ni starim) Zakonom o GMO-u. U prvom redu to je GM soja koja se legalno uvozi, preko luka Kopar i Rijeka, u Hrvatsku kao stočna hrana. Više od 30 milijuna tona GM soje svake se godine uvozi u Europsku uniju, uključujući Hrvatsku. Nažalost, u Hrvatskoj ne postoji dosljedan zakon o sljedivosti hrane, odnosno obveza informacije je li meso u trgovini proizvedeno od životinja hranjenih GM hranom. Potrošači koji se ne žele hraniti takvim mesom nemaju potrebnu deklaraciju na etiketi proizvoda pa su stoga zakinuti za slobodu izbora.
Drugi je problem onečišćenje prehrambenih proizvoda herbicidom glifozatom. To se posebno odnosi na GM usjeve i proizvode. Ako bi se uvela zabrana toga herbicida, sjetva GM usjeva u Hrvatskoj postala bi tehnički neostvariva jer je GM poljoprivreda ovisna o toj kemikaliji. Zabrana glifozata i nametanje visokih standarda kontaminacije učinila bi upitnim i uvoz stočne GM hrane, koja je »po prirodi« znatno onečišćena tim herbicidom.
Prema tome, uvoz GM soje i zabrana herbicida glifozata na teritoriju Hrvatske dvije su važne mete prema kojima bi protivnici novoga Zakona o GMO-u mogli preusmjeriti pozornost. Svoju političku aktivnost i medijsku pobunu trebali bi kanalizirati prema tržišnoj eliminaciji trenutačno legalnih, ali vrlo štetnih uvoznih proizvoda.
