Potkraj siječnja objavljena je apostolska konstitucija pape Franje »Veritatis gaudium« o crkvenim sveučilištima i fakultetima. Apostolska je konstitucija upotpunila i zamijenila apostolsku konstituciju »Sapientia christiana« pape Ivana Pavla II. iz 1979. godine. Već sam naslov dokumenta upućuje na njegovo ključno usmjerenje: »Veritatis gaudium – Radost istine« aludira na »Evangelii gaudium – Radost evanđelja«, programatsku pobudnicu kojom je papa Franjo pozvao Crkvu na misionarski »izlazak« u svijet koji je sasvim sigurno sve kompleksniji. Odredbeni je dokument javnosti predstavljen na tiskovnoj konferenciji održanoj 29. siječnja u Vatikanu.
Dokument se odnosi na 289 crkvenih fakulteta s kojima su povezana ukupno 503 instituta diljem svijeta. Najviše ih je u Europi, 207 fakulteta i 287 vezanih ustanova. Status »crkveni« ima i 28 ateneja (s najmanje tri fakulteta) i sveučilišta (s najmanje četiri fakulteta) koje je osnovala Sveta Stolica. Na tim crkvenim učilištima studira 64 500 studenata, koje poučava oko 12 000 profesora. Osim njih u svijetu postoji i 1365 katoličkih sveučilišta, koja se međutim ravnaju prema apostolskoj konstituciji »Ex corde Ecclesiae – Iz srca Crkve« pape Ivana Pavla II.
Glavne novine u odredbenom dijelu dokumenta nije teško prikazati. Ne samo zato što je to na konferenciji za novinare učinio tajnik Kongregacije za katolički odgoj nadbiskup Angelo Vincenzo Zani, nego i zato što su formalne promjene u odnosu na gotovo 40 godina staru konstituciju »Sapientia christiana« očekivane, u smislu da odražavaju promjene koje su se u međuvremenu dogodile. Tako se u čl. 1 § 2 kaže da su »crkvena sveučilišta i fakulteti, kao i druge visokoškolske ustanove, u pravilu podložne vrjednovanju Agencije Svete Stolice za vrjednovanje i promicanje kvalitete crkvenih sveučilišta i fakulteta (AVAPRO)«. Agenciju je 2007. godine osnovao papa Benedikt XVI. nakon što je Sveta Stolica (2003. godine) pristupila Bolonjskomu procesu.
Sljedeća novina tiče se crkvenih fakulteta na necrkvenim sveučilištima, koje je Sveta Stolica uspostavila i odobrila (npr. katolički bogoslovni fakulteti u Hrvatskoj), od kojih se, osim poštivanja odredaba dotične Konstitucije, u čl. 8 zahtijeva da poštuju i »bilateralne i multilateralne sporazume koje je Sveta Stolica sklopila s različitim zemljama ili sveučilištima«. Nove su u odnosu na »Sapientia christiana« riječi »bilateralne i multilateralne«.
Daljnja novina uzima u obzir »informatičku i telematsku revoluciju« (mons. Zani) te u čl. 31 § 2 kaže: »Dio kolegija može se provoditi u obliku poučavanja na daljinu, ako to red studija, odobren od Kongregacije za katolički odgoj, predviđa i određuje uvjete…« Mons. Zani je rekao da će mjerodavna Kongregacija odmah započeti s izradom instrukcije s kriterijima za primjenu te mogućnosti »kako bi se to događalo u duhu suradnje među institucijama, a ne konkurencije«.
Apostolska konstitucija, nadalje, nije propustila uzeti u obzir potencijalne studente izbjeglice i prognanike. Fakulteti su pozvani »u statutima odrediti i postupke za vrjednovanje postupaka u slučaju izbjeglica, prognanika i osoba u sličnim stanjima bez redovite dokumentacije koja se traži«. U jednom od članaka konstitucija predviđa i izdavanje »dodatka diplomi«, tj. dodatnoga dokumenta s iscrpnijim podatcima o sadržajima studija, kako bi se olakšala mobilnost studenata i priznavanje postignutih naslova.
Mnogo snažnijim od samoga odredbenoga dijela doimlje se opširni uvodni dio dokumenta. Polazeći od utjelovljenja vječne Božje Riječi, koja »objavljuje čovjeka čovjeku i obznanjuje mu njegov uzvišeni poziv«, te od dara Duha Svetoga, koji je »Duh istine, ljubavi, slobode, pravednosti i mira«, Sveti je Otac došao do uloge teoloških učilišta. »Usko povezan s evangelizatorskim poslanjem Crkve, štoviše proizlazeći iz samoga njezina identiteta koji je sav usmjeren k promicanju autentičnoga i integralnoga rasta ljudske obitelji sve do njezine konačne punine u Bogu, širok i mnogoobličan sustav crkvenih studija cvao je na mudrosti naroda Božjega, pod vodstvom Duha Svetoga te u dijalogu i razlučivanju znakova vremena i različitih kulturnih izričaja«, stoji na početku apostolske konstitucije »Veritatis gaudium«.
Dobar dio uvoda Papa je posvetio razvoju i kontinuitetu nauka i misli na relaciji Drugi vatikanski koncil – konstitucija »Sapientia christiana« Ivana Pavla II. – današnjica. Stigavši do današnjice, papa Franjo je zatražio »mudru i hrabru obnovu koju traži misionarska preobrazba u Crkvu ‘u izlasku’«. »Prvotni zahtjev koji je danas uistinu na dnevnom redu jest da se sav Božji narod pripravi kako bi ‘s Duhom’ poduzeo novu etapu evangelizacije. To zahtijeva ‘odlučan proces razlučivanja, pročišćenja i reforme’ (Evangelii gaudium 30). A u tom je procesu stratešku ulogu pozvana odigrati prikladna obnova sustava crkvenih studija. Oni, uistinu, nisu pozvani biti samo mjesta i putovi kvalificirane formacije prezbitera, osoba posvećena života i zauzetih laika, nego su neka vrsta kulturne radionice u kojoj Crkva izvršava performativno (djelatno, čineći ono što naviješta i o čemu govori) tumačenje stvarnosti, koje proizlazi iz događaja Isusa Krista te se hrani darovima mudrosti i znanja kojima Duh Sveti u različitim oblicima obogaćuje cijeli narod Božji«, poručio je Papa.
Taj je »neizostavan« obol crkvenih učilišta to važniji što »danas ne živimo samo u epohi promjena, nego pravoj pravcatoj promjeni epohe«. Tu je Sveti Otac iznio neke pokazatelje opće krize i loma spomenute u enciklici »Laudato si’«, koji zahtijevaju »promjenu globalnoga razvojnoga modela«, »redefiniranje napretka«, kao i potrebu da se »izgradi vodstvo koje će pokazivati putove«. »Ta silna i neodgodiva zadaća zahtijeva, na kulturnoj razini akademske formacije i znanstvenoga istraživanja, velikodušno zauzimanje koje će stremiti prema korjenitoj promjeni paradigme, štoviše ka – dopuštam si reći – ‘hrabroj kulturnoj revoluciji’. U tom zauzimanju svjetska mreža crkvenih sveučilišta i fakulteta pozvana je dati presudan obol kao kvasac, sol i svjetlo evanđelja Isusa Krista i žive tradicije Crkve koja je uvijek otvorena novim scenarijima i novim prijedlozima«, napisao je papa Franjo.
Svoju je temeljnu misao Sveti Otac pretočio u četiri temeljna kriterija. »Prvotni je i trajni kriterij kontemplacija i duhovno, intelektualno i egzistencijalno uvođenje u srce kerigme, tj. u novu i fascinantno radosnu vijest Isusova evanđelja«, poručio je papa Franjo. Iz usredotočenosti na lice Boga kojega je Krist objavio kao milosrdnoga Otca rađa se »oslobađajuće i odgovorno iskustvo življenja Crkve kao ‘mistike našega ‘mi’, koja postaje kvascem univerzalnoga bratstva«, napisao je Papa. Potom je, citirajući encikliku »Laudato si’«, istaknuo potrebu da se u »formaciji za kršćanski nadahnutu kulturu« otkriva »trojstveni trag« u svem stvorenju. Otkrivanje toga traga vodi u »duhovnost globalne solidarnosti«.
Drugo načelo jest sveobuhvatni dijalog. Već je »Sapientia christiana« na tragu Drugoga vatikanskoga koncila pozivala crkvene studije da promiču dijalog s pripadnicima drugih Crkava, kao i drugih vjerskih ili humanističkih usmjerenja, kako bi se »dobro razumjele i vrjednovale njihove tvrdnje te kako bi ih se prosuđivalo u svjetlu objavljene istine«. Iz tih tvrdnja papa Franjo sada iščitava »sretnu i hitnu prigodu« da se »ponovno promisli i osuvremeni usmjerenje i sustav disciplina i poučavanja na crkvenim studijima prema toj posebnoj logici i toj posebnoj nakani«. Tu je citirao vrlo snažne retke iz svoje apostolske pobudnice »Radost evanđelja« (br. 74), koji govore o potrebi evangelizacije koja će nadahnjivati »nove načine uspostavljanja odnosa s Bogom, s drugima i s okolišem te će poticati temeljne vrjednote«, uz napomenu da je »potrebno doprijeti onamo gdje se oblikuju nove priče i paradigme«.
Treće je veliko načelo interdisciplinarnost i transdisciplinarnost, koja u organizacijskom smislu suočava studije s izazovom da budu istodobno »fleksibilni, sustavni i dinamični«. Potreba za interdisciplinarnošću zasniva se na temeljnom kršćanskom teološkom i antropološkom načelu prema kojem su u Kristu »sva bogatstva mudrosti i spoznaje skrivena« (Kol 2, 3). S druge strane tu je potreba suvremenoga svijeta, u kojem se uočava »nedostatak mudrosti, promišljanja, misli koja je u stanju uroditi usmjeravajućom sintezom« (Benedikt XVI., »Ljubav u istini«). Stoga, kad zastupa interdisciplinarnost u crkvenim studijima, Papa pod tim misli na interdisciplinarnost »ne toliko u njezinu ‘slabom’ obliku… kao pristup koji olakšava razumijevanje predmeta proučavanja s više različitih gledišta, nego u njezinu ‘snažnom’ obliku… kao svrstavanje i dozrijevanje svih znanja unutar prostora Svjetla i Života koji daje Mudrost što isijava iz Božje objave«.
Četvrto i posljednje načelo koje papa Franjo navodi jest »stvaranje mreže« u koju bi trebale ući i akademske institucije iz zemalja koje su prožete drugačijim kulturnim i religijskim tradicijama, »istodobno oživljavajući specijalizirane istraživačke centre s ciljem proučavanja pitanja od epohalnoga značenja s kojima se čovječanstvo danas suočava, kako bi se došlo do toga da se predlože prikladni i realni putovi k rješenju«. U tom kontekstu Papa govori o inkulturaciji, tj. sposobnosti evanđeoske poruke da uđe u svaku kulturu i progovori njezinim jezikom, ne kako bi je ugrozila, nego kako bi je oplemenila iskonskom Božjom mudrošću koja se objavila u Isusu Kristu.
Očito smionu zadaću stavlja papa Franjo pred crkvena učilišta, ništa manje smionu od one koju je zacrtao u programatskoj pobudnici »Evangelii gaudium«. Kad je o učilištima riječ i njihovu obolu, radi se o potrebi razvijanja »izvorne apologetike«, tj. »stvaranju uvjeta da bi svi slušali evanđelje«. Nikada to nije bilo lako. »Teologija i kultura kršćanskoga nadahnuća bile su na visini svojega poslanja kad su umjele, rizično i vjerno, živjeti na granici«, piše Papa pred završetak dokumenta. Također, citirajući »Laudato si’«, piše: »Ono što izranja pred našim očima je ‘velik kulturni, duhovni i odgojni izazov, koji će uključivati duge procese oporavka’, također za crkvena sveučilišta i fakultete.« Čini se, dakle, da Papa od visokih crkvenih učilišta želi mnogo više od onih nekoliko novina koje su iznesene u odredbenom dijelu dokumenta; da želi korekciju smjera u skladu s novim stanjem i novim potrebama Crkve. A najveća joj je potreba naviještati radost evanđelja – svima.
