U Deset zapovijedi Bog se najprije predstavlja kao onaj koji je Izraelce »izveo iz zemlje egipatske«, što postaje poput nekoga refrena u tom dijelu Knjige Izlaska. To je nešto poput Božje iskaznice pred narodom, zbog čega će i narod odgovoriti poslušnošću i prianjanjem uz riječi Saveza.
Stoga Gospodin postaje jedini Bog Izraela, a njegov se narod time počinje razlikovati od svih okolnih naroda. Ta će zapovijed isključivoga štovanja Boga koji ih je izveo iz Egipta kasnije kroz povijest rezultirati i nijekanjem same opstojnosti drugih bogova. Na sličan način i zabrana izrađivanja kumira, idola koji bi služili kultu, odvaja izabrani narod od njegova kanaanskog okruženja, gdje su takvi likovi bili vrlo rašireni. O tome svjedoče i brojni arheološki nalazi koji donose na svjetlo dana ponajprije likove božanstava plodnosti i vegetacije. Ista istraživanja svjedoče da ni članovi izraelskog naroda često nisu tomu odoljeli. Bog se predstavlja kao »ljubomoran Bog« koji ne tolerira nevjeru. Iz te će se njegove ljubomore razviti osobito u proročkoj književnosti tema o Savezu kao zaručničkom odnosu Boga i naroda. Vršenje zapovijedi čin je odgovora na Božju ljubav, pravi zaručnički čin. Bog, nadalje, zabranjuje krivu upotrebu njegova imena, što isključuje sve, od prekršaja prisege i krivoga svjedočanstva do upotrebe njegova imena u magijske svrhe. Arheolozi su našli dokaze i o takvim magijskim tekstovima. Slijedi obveza svetkovanja subote, koja uključuje ne samo članove naroda, nego i strance, pa i živinu. Teološko objašnjenje toga dana odmora nađeno je u Božjem odmoru sedmoga dana stvaranja. Taj je dan posvećen Bogu i od njega blagoslovljen, a i njegovo svetkovanje odvaja Božji narod od okolnih naroda. Istodobno ta zapovijed uvodi i u propise koji se odnose na međusobne odnose unutar zajednice jer propisuje odmor za sve. Takvi propisi postojali su i u drugim tadašnjim, pa i ranijim, zakonicima okolnih naroda, a uređuju društveni život zajednice. Ovdje je takav život u međusobnom skladu i poštovanju drugoga utemeljen na Božjoj riječi.
Evanđelist Ivan, koji donosi više Isusovih boravaka u Jeruzalemu o važnijim blagdanima, izgon trgovaca iz Hrama smješta na sam početak svoga evanđelja, a kod drugih se evanđelista taj događaj opisuje neposredno nakon Isusova mesijanskoga ulaska u grad. Opisujući taj Isusov potez, Ivan jedini navodi ovdje riječi Psalma 69, koji je tužaljka patnika: »Izjeda me revnost za Dom tvoj.« Psalam nastavlja riječima: »Poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.« Na taj način Ivan želi već od početka upozoriti na Isusovu muku. To se vidi i u nastavku kad Židovi pitaju: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Isus im kaže da, ako i Hram razvale, on će ga za tri dana podići. To je, naravno, potaknulo čuđenje jer je obnova Hrama bila dugotrajna, počeo ju je Herod Veliki 19. pr. Kr. i još do tada nije dovršena, pa su radovi trajali već desetak godina. Evanđelist, međutim, napominje da je Isus mislio na hram svoga tijela. Za Ivana je ta simbolika od velikoga značaja, te će je više puta i na različite načine ponoviti. Već je to nagovijestio u Proslovu evanđelja govoreći o Riječi koja je tijelom postala i nastanila se među nama. Kasnije je gotovo sasvim otvoreno Isus prikazan kao hram iz kojega teku »rijeke žive vode«, što će se očitovati na križu kad iz njegova boka poteku krv i voda. Na taj način evanđelist preuzima Ezekielovu sliku Hrama kao izvora vode koja donosi život. Učenici su tek u svjetlu uskrsnuća mogli shvatiti da Isus ovdje govori o svojoj proslavi. Isusovo vazmeno otajstvo znak je prisutnosti Boga u svom narodu i puno ostvarenje Pisma sadržanoga u Starom zavjetu.
Apostol Pavao, pišući Korinćanima, ima na umu zajednicu sastavljenu kako od vjernika iz židovstva tako i od vjernika podrijetlom iz helenističke kulture. Stoga već od prvoga retka ovoga odlomka spominje i Židove i Grke te i jednima i drugima nastoji reći u čemu se sastoji temelj njihova jedinstva. Korintska je kršćanska zajednica bila razdirana podjelama, a među vjernicima su se pojavile isključive skupine koje su se pozivale na ovoga ili onoga apostola ili učitelja. Pavao stoga i poziva Korinćane: »Svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora«, a i za samo svoje propovijedanje naglašava da to nije bila njegova mudrost, nego mudrost Božja, protivna svakomu ljudskomu očekivanju. Takvo Božje djelovanje bilo je neočekivano i Židovima koji »znake ištu« i Grcima koji »mudrost traže«. I jedno i drugo bilo je traženje neke sigurnosti, bilo u spoznanju po čudima, bilo u spoznanju po ljudskoj mudrosti. Nasuprot tomu apostol stavlja raspetoga Krista. Židovima je to bila sablazan, jer umrijeti obješen na drvo bio je znak prokletstva, ostavljenosti od Boga, a oni su očekivali slavnoga Mesiju. S druge strane, Grcima je to bila ludost jer u Kristovu razapinjanju na križ nisu vidjeli smisla, nisu to mogli svojom mudrošću opravdati. Bog se, međutim, služi tim paradoksom kako bi pokazao svoju snagu i svoju mudrost, koju mogu prepoznati samo oni koji su »pozvani«. Božja snaga ostvaruje se u slabim ljudima, kako je to slučaj u izabranju samih Korinćana ili u Pavlovu propovijedanju.
