Čest sinonim za moćnika jest silnik. On vlada nad nečim, a po automatizmu posjeduje i silu kako bi učinio ono što smatra potrebnim za uspješno vladanje, za održavanje stanja onakvim kakvo jest. Sebi u korist, jer njemu tako odgovara. Stoga je po takvoj logici stvari moć i silništvo usko vezano uz silu koja se potom po potrebi pretvara u nasilje. Zato što u ljudskom umu biti moćniji prečesto znači imati veća prava, smjeti više toga, biti u prednosti u svim segmentima koja se tiču ljudske vrste.
Bog je moćan i silan. Ta stvoritelj je cjelokupne stvarnosti i sve što postoji upravo njemu duguje zahvalnost za to postojanje. No njegova silina ne očituje se kao nasilje. Naprotiv, njegova silina utjelovljuje se u najnemoćnije, »najnesilnije« biće, u maleno djetešce. Njegova moć spušta se u najzabačenije seoce, tamo negdje u zabačenoj pokrajini tako velikoga i moćnoga Rimskoga Carstva. Zašto ne u Rimu? Ili barem u Jeruzalemu? Valjda zato što tamo već vladaju moćnici, silnici ovoga svijeta.
Betlehem je neznatan, malen, nebitan i baš zato utjelovljenje Sina Božjega u tom mjestašcu vrišti porukama čovjeku. Bahatost je tako besmislena! Arogancija je tako jadna! Ono što je silno u ljudskim očima Bogu je jednostavno sitno, gotovo nevidljivo. Istinska moć, kako Bog poručuje čovjeku, jest sposobnost empatije s onim najmanjima, sposobnost silaženja među one najneznatnije i ravnopravno bivstvovanje s njima, bez želje za ugrožavanjem njihova postojanja, radi vlastite koristi.
Bogu ništa nije potrebno, no svoju svemoć ne demonstrira nadimanjem nad čovjekom, nego bezgraničnom ljubavlju prema njemu, koja je toliko jaka da unatoč svijesti o tome da će mu čovječanstvo odbaciti Sina, ipak šalje Sina ne bi li on svojim naukom ostavio jasnu poruku svim generacijama koje imaju doći. I ta poruka sjaji još i danas. Nemoguće ju je ugasiti dok god u čovjeku ima ljudskosti. Jer nema ništa ljudskije od poruke koju će to maleno djetešce svojim riječima i djelima neizbrisivo upisati u srce svakoga čovjeka koji ima oči da vidi i uši da čuje.
