Svećenik, učitelj i liječnik – tri su osobe koje su ujedno i institucije u tradiciji hrvatskoga naroda važne za njegov opstanak kroz povijest, posebno u manjim mjestima. U posljednje vrijeme sve je manje duhovnih zvanja, škole imaju sve manje učenika, pojedine se zatvaraju, osobito u manjim mjestima, a liječnici se iseljavaju. Za tjelesno zdravlje svih skupina brinu se liječnici i njihovim nedostatkom stvara se određena nesigurnost kad je riječ o brizi za zdravlje naroda.
Gledajući kroz nedavnu prošlost, posebice u Domovinskom ratu, hrvatski liječnici koji su bili uz svoj narod ne samo da su pomogli potrebitima, nego su ulijevali sigurnost i nadu u opstanak. Domoljubi i entuzijasti nosili su zdravstveni sustav u vrijeme Domovinskoga rata, a njihov entuzijazam nije splasnuo ni danas. No nove generacije razmišljaju drukčije, u prvom redu o boljim materijalnim uvjetima, zatim o bržem stručnom i znanstvenom napredovanju, borbi protiv nepotizma i inih socijalnih nepravilnosti. Hrvatska liječnička komora (HLK) na čelu s dr. Trpimirom Golužom nastoji naći rješenje za ostanak hrvatskih liječnika u domovini, posebno kad su u pitanju mladi liječnici. I sadašnje Ministarstvo zdravstva ističe nužnost zadržavanja liječnika i održavanja zdravstvenoga sustava.
U analizi podataka Hrvatske liječničke komore navodi se da je iz Hrvatske na rad u inozemstvo otišlo 525 liječnika u posljednje tri godine. To je kao da je Hrvatska ostala bez KBC-a Osijek u kojem radi 515 liječnika ili KBC-a Rijeka u kojem su zaposlena 534 liječnika. Izneseni podatci pokazuju da su u tom razdoblju 1232 liječnika ishodila potvrdu Europske unije potrebnu za odlazak na rad na njeno tržište. Prema podatcima Hrvatske liječničke komore gotovo je polovica liječnika koji su otišli u inozemstvo, njih 249, u dobi između 25 i 35 godina, tj. rođeni su poslije 1980. godine, što tu statistiku čini još više poražavajućom i alarmantnijom. Pema riječima dr. Goluže to su podatci nastali povezivanjem podataka HLK-a o broju izdanih potvrda za odlazak u EU s podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje o doktorima medicine koji trenutačno nisu u radnom odnosu na teritoriju Hrvatske te odgovarajućim podatcima Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje i Agencije za podršku informacijskim sustavima i tehnologijama.
Od 525 liječnika koji su napustili Hrvatsku većina je žena – 53 posto. Prosječna životna dob liječnika koji su otišli na rad u inozemstvo je 39 godina. »Naši liječnici najviše odlaze u Veliku Britaniju, Njemačku, Irsku, Austriju i Švedsku«, navode iz HLK-a. Od srpnja 2013. do danas Hrvatsku je napustilo više liječnika specijalista (305) nego onih bez specijalizacije (221) – liječnika opće medicine. Među otišlim specijalistima najveći je broj anesteziologa (53), slijede internisti (34), psihijatri (33), radiolozi (26), ginekolozi (22) i opći kirurzi (18). Od liječnika koji su napustili hrvatski zdravstveni sustav, njih 43 su doktori znanosti, a 16 magistri znanosti.
Upozoravajući na propuste sustava, dopredsjednik HLK-a dr. Krešimir Luetić govori: »Činjenica da je iz Hrvatske otišao 221 liječnik bez specijalizacije dokaz je da je uvođenje mladih ljudi u sustav specijalizacija presporo i neatraktivno, odnosno da su uvjeti započinjanja specijalizacija u Hrvatskoj, tzv. robovlasnički ugovori, neprihvatljivi mladim liječnicima. Vjerojatno i zbog toga napuštaju hrvatski zdravstveni sustav a da nisu zapravo ni zakoračili u njega. Nedvojbeno je da je nužno promijeniti postojeći neučinkovit i zastario koncept specijalističkoga usavršavanja, koji kao takav ne postoji više nigdje u Europi. Liječnička komora je, zbog svih hrvatskih građana koji i u budućnosti imaju pravo na kvalitetnu specijalističku zdravstvenu zaštitu, izradila prijedlog cjelovitoga koncepta unaprjeđenja specijalističkoga usavršavanja doktora medicine.« Predsjednik HLK-a dr. Goluža naglašava da je kadrovska devastacija zdravstvenoga sustava ozbiljna prijetnja sigurnosti i prosperitetu Hrvatske. U pitanje se dovodi zdravlje hrvatskoga naroda.
Dr. Goluža naveo je primjer Psihijatrijske bolnice Rab u koju su uložena velika sredstva, infrastrukturom je izvrsno opremljena, ali kadrom je siromašna jer u toj bolnici radi samo sedam liječnika. Govoreći o opstanku i ravnoteži zdravstva u malim sredinama, doc. dr. Vesna Šendula-Jengić ističe da organizacija zdravstvene zaštite na otocima, u ruralnim i manje naseljenim područjima treba biti organizirana na načelu solidarnosti i jednakosti kao i do sada. Tu zadaću trebaju u okviru zdravstvenih politika zajedno kreirati ministarstva zdravstva, znanosti i obrazovanja, socijalne politike te jedinice lokalne samouprave. O tome kako zadržati liječnike u bolnicama na specijalizaciji i specijaliste da ne napuste otoke, a zatim i Hrvatsku, doc. Šendula-Jengić kaže: »Prema statistikama u našoj je zemlji oko 20 000 liječnika. To je impresivna brojka. Četvrtina ih ne radi, neki nisu nikada ni radili u sustavu zdravstva. S druge strane zbog deficita liječnika u sustavu dio umirovljenih liječnika još uvijek radi.«
»Živimo u vremenu velikih migracija, trenda selidbe iz manjih u veće gradove i središta gdje se pružaju veće mogućnosti za socijalni život, napredovanje, ekonomski razvoj, edukaciju, kulturni i zabavni život. Kao što je u svim strukama, slično se događa i u zdravstvu.« Dr. Šendula-Jengić ističe da je pitanje opstanka stanovnika na otocima političko, socijalno i šire društveno pitanje. To je u prvom redu nacionalni interes. Želi li se zadržati život u njima, ruralne sredine moraju imati infrastrukturu i institucije poput liječnika, svećenika i učitelja. Jednostavno, mora se naći rješenje za opstanak liječnika u bolnicama na otocima, ali i šire u ruralnim sredinama, dakle manje razvijenim krajevima.
»U vremenu brzih promjena čini se da više nije moguće zadržati osobu samo na razini zdravstvene djelatnosti, nego treba formalno i više nego do sada uključiti i jedinice lokalne odnosno regionalne samouprave, kao i sve one koji sudjeluju u kreiranju zdravstvene politike. Dio procesa rješavanja svojstven je Ustavu i pozitivnim zakonskim propisima u djelatnosti zdravstvene zaštite. Ako je sustav zdravstva od nacionalnoga interesa za Hrvatsku, onda nema ništa logičnije nego da se sustav specijalističkoga usavršavanja i zadržavanja liječnika događa na razini resornoga ministarstva.«
Dr. Šendula-Jengić ističe da je u ruralnim područjima i na otocima drukčiji i način života, organizacija obiteljskih obveza, pa često i odvojenost od obitelji. Posao liječnika na otocima i ruralnim krajevima razlikuje se od onoga u većim središtima. Stoga jedinicama lokalne i regionalne samouprave treba omogućiti da procijene potrebe i održivost svojih zdravstvenih ustanova, ali i kvalitetu i kvantitetu zdravstvene usluge. Zato je potrebno da lokalna samouprava prepozna važnost opstanka svoje zajednice, pa tako da sudjeluje u troškovima zadržavanja liječnika. U prvom redu misli se na specijalističko usavršavanje jer lokalna zajednica treba u dogovoru s resornim ministarstvima prepoznati što joj je potrebno za opstanak, zapravo što joj je od vitalne važnosti za održivost, a to je svakako zdravlje stanovništva. Tako bi trebala sudjelovati u nekim potrebnim naknadama za rad liječnika na otocima, u ruralnim ili manje razvijenim krajevima. Tako bi se osigurala kontinuiranost i dostupnost zdravstvene zaštite građanima, a liječnici bi se oslobodili bilo kakve obveze plaćanja troškova specijalističkoga usavršavanja. Lijčnici su svagdje u svijetu stupovi održivosti naroda, posebno u ruralnim sredinama. Briga o zdravlju temelj je na koji se sve ostalo nadograđuje.
