Slika autobusa i ostalih prijevoznih sredstava kojima brojni hrvatski građani odlaze u potrazi za poslom u inozemstvo izaziva zabrinutost i zbog demografske budućnosti. Teolog i književnik Adolf Polegubić, urednik časopisa »Živa zajednica« u Frankfurtu, svjedoči o nizu iseljeničkih valova prisutnih još od 19. stoljeća do suvremenih dana.
»Početkom 20. stoljeća dolazi do masovnijega iseljavanja u prekooceanske zemlje, a u kasnijim desetljećima u europske zemlje, i to u nekoliko iseljeničkih valova. Tako se dolazi do podatka da je u 20. stoljeću u inozemstvo emigrirao svaki treći Hrvat. Prema dostupnim podatcima, u Njemačkoj je prije Drugoga svjetskoga rata bilo vrlo malo Hrvata. Radili su kao obični radnici u rudarstvu i industriji. U to vrijeme Hrvati su se ponajviše iseljavali u prekooceanske zemlje. Tijekom Drugoga svjetskoga rata u Njemačkoj se susreću Hrvati, tzv. »fremdarbajteri«, a nakon sloma nacizma nastavili su živjeti u Njemačkoj. Uz njih se susreću i oni Hrvati koji su se neposredno nakon rata našli u izbjegličkim logorima u Njemačkoj, a kasnije su pronašli zaposlenje u rudnicima i drugim privrednim djelatnostima«, navodi dr. Polegubić, spominjući i mnogo onih koji su pred komunističkim režimom bježali i tražili egzistenciju u Njemačkoj. Mnogo je njih svoj odlazak iz domovine smatrao privremenim pa se govorilo i još se često govori o »privremenom radu u inozemstvu«, ali su mnogi ostali do mirovine. Manji se broj iseljenih Hrvata vratio u domovinu.
»Tijekom i nakon Domovinskoga rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zamjetan je i izbjeglički i prognanički val Hrvata koji su našli utočište u Njemačkoj. Dio ih se vratio u domovinu, a dio zadržao u Njemačkoj ili otišao u prekooceanske zemlje. U međuvremenu je stasao treći i četvrti naraštaj »privremenih« migranata, koji su se dobro integrirali u zemljama zapadne Europe, poglavito u Njemačkoj. Prema podatcima hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj za 2001. godinu, Hrvata je u toj zemlji bilo 308 337, a podatci njemačkih (nad)biskupija neznatno se razlikuju. Naime, oni govore o 306 816 hrvatskih katolika. Taj broj obuhvaća sve one koji se izjašnjavaju Hrvatima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih dijelova bivše Jugoslavije. Prema podatcima njemačke Savezne statističke službe od 29. ožujka 2016., koji vrijede za 2015. godinu sa stanjem 31. prosinca 2015., u Njemačkoj je građana s hrvatskim državljanstvom bilo 297 895, a s bosansko-hercegovačkim državljanstvom 167 975. Sa sigurnošću se može pretpostaviti da je među tim osobama s bosansko-hercegovačkim državljanstvom velik broj Hrvata. Tomu se može pridodati i znatan broj Hrvata u Njemačkoj i iz drugih područja bivše države. Kad se u obzir uzmu svi podatci i okolnosti, može se pretpostaviti da u Njemačkoj danas živi i radi ukupno između 350 000 i 400 000 Hrvata. Negdje se spominje i broj od oko 500 000. Kako je do novoga hrvatskoga iseljeničkoga vala u Njemačku došlo ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013., a taj proces još uvijek traje, teško je objektivno zaključiti koliki je stvaran broj Hrvata u Njemačkoj«, smatra urednik »Žive zajednice« i primjećuje uključivanje novopridošlih Hrvata u društveno-duhovni život u misijama i zajednicama.
»Dio Hrvata, poglavito drugoga, trećega i četvrtoga naraštaja u Njemačkoj, odlazi na misna i druga slavlja i u njemačke župe prema mjestima svoga prebivališta, a na žalost, dio Hrvata u Njemačkoj nije povezan ni s hrvatskim misijama ni s njemačkim župama. U početku 60-ih godina od velike pomoći Hrvatima u Njemačkoj bili su hrvatski svećenici i socijalni radnici. Sad je to u manjoj mjeri jer svatko od novopridošlih ima nekoga od rodbine ili prijatelja u Njemačkoj pa im oni pritom pomažu, a i sami se u većoj mjeri snalaze s njemačkim jezikom. Zasigurno svi novopridošli Hrvati u Njemačkoj ne će ispuniti svoja očekivanja jer je u Njemačkoj skup životni standard, a i gospodarska situacija nije kao ona od prije pedesetak godina, pa je očekivati, promijeni li se nabolje gospodarska situacija u domovini, da će se dio njih ipak vratiti u domovinu«, zaključio je Polegubić.
Sličnu priču svjedoči i misionar u Hrvatskoj katoličkoj misiji u švicarskom Solothurnu dr. fra Šimun Šito Ćorić. »Priželjkujemo na svim stranama da politički moćni i stručni pojedinci u hrvatskoj državi i Crkvi odlučnije i bez imalo otezanja traže načina kako što prije i znatno najprije zaustaviti izumiranje našega naroda, a onda u istom hodu početi poboljšavati njegovu demografsku sliku. Nažalost, još nam se u tu svrhu nisu s tih strana ukazale djelotvorne i uspješne akcije pred očima, bez obzira na ono deklarativno »treba« i »mora« te na uobičajena jalova kukanja nad našim narodnim stanjem u tom pogledu. Pozitivno je što se makar na svim razinama manje-više probila jasna svijest o prijekoj potrebi da se na tom polju nešto značajno treba učiniti«, smatra glasoviti glazbenik i književnik, koji je svjestan i često nerealnoga govora o demografiji i mogućem doprinosu hrvatskoga izvandomovinstva. »Bez obzira na to što nam je zemlja prelijepa i raznolika kao rijetko koja u svijetu, na sve Amerike i Australije, prekooceanske daljine i povratke iz njih mlađih obitelji s djecom ne može se mnogo računati. Daleko su, već više generacija su tamo, dobro su se integrirali, kontakt s domovinom je rjeđi pa je odvikavanje od domovine i privikavanje na zemlju useljenja učinilo svoje. Može nas zavarati činjenica da se iz europskih zemalja ‘uvijek netko vraća’, ali kad se bolje pogleda, to su u velikoj većini ljudi u predmirovinskim i mirovinskim godinama, a i pri tome, statistički gledano, broj je gotovo beznačajan i ne izgleda da ćemo se po Europi u tome u dogledno vrijeme bitno ‘popraviti’. Naprotiv, zbog sadašnjih visokih poreza i prireza na mirovine povratnika u domovini i ta populacija sve više odustaje od povratka, a nekima je to, istina, i (ne)svjesna isprika da se ne vrate«, tumači dr. o. Ćorić, svjestan i da se mnogim mladim obiteljima s djecom, koje bi se htjele s djecom vratiti ili koje bi se moglo privući da se vrate u domovinu, državne vlasti još nisu ponudile privlačne programe ni ponude za povratnike kao što je to, primjerice, činio i čini Izrael i još neke zemlje za svoje ljude po drugim zemljama. »A i po europskim zemljama već se duže rađa treća generacija hrvatskih potomaka, čiji čak roditelji već govore bolje jezik ‘nove domovine’ nego hrvatski, imaju socijalnu sigurnost i sve se više tu osjećaju ‘kod kuće’. Njihova teškoća jest u tome da su tu unatoč tomu neka vrsta stranaca jer su društveno uvjetovani svojim korijenima i prezimenima, a nasuprot tomu, kad dođu u domovinu svojih roditelja i predaka, ne osjećaju se baš svoji na svome. U biti, oni su u dosta vidova ni tamo ni ovamo, posebice u pitanjima stvarne nacionalne pripadnosti i lojalnosti jednoj ili drugoj kulturi. I tako bi se moglo još više raščlanjivati taj fenomen izvandomovinskih Hrvata i njihovih potomaka«, dodao je misionar dr. o. Ćorić.
Svejedno smatra da se ne gasi nada za bolje vijesti o statistikama hrvatske demografije i sveopćem prosperitetu našega naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. »U takvom ozračju i mi svi izvan domovine, koji imalo držimo do svoje kršćanske vjere, dočekujemo rođendan i poruke onoga iz betlehemskih jaslica za osobne, obiteljske, narodne i globalne izazove još jedne nove godine pred nama. Upravo blagdan Božića u svojoj raznolikosti i brojnosti radosnih i spasonosnih poruka i sadržaja svakoga na svoj način dodirne i nadahnjuje. Među nama vani, ako išta, onda ‘hrvatski Božić’ živi u obitelji i zajednici. Gledam ljude kako se do zadnjega tjedna ne mogu odlučiti hoće li ostati ovdje za Božić ili će se uputiti rodnoj grudi. To dosta govori o razapetosti našega čovjeka između ove i izvorne domovine. Ima i onih kojima je cijela obitelj ovdje, a opet im nedostaje Božić u rodnom zavičaju kako ga sa sobom neumitno nose«, svjedoči sugovornik, a naglasak je želio staviti i na božićne običaje onih koji su ostali daleko od domovine u adventskom i božićnom vremenu.
»Badnji dan bude posebna priča, a polnoćka ima nezamjenjivu privlačnost i sjaj u hrvatskoj zajednici. Mi koji je predvodimo ne smijemo ih nikako razočarati. Stoga njezino slavlje u crkvi, primjerice ovdje oko naše misije, uz uvodni kratki božićni poetsko-glazbeni igrokaz, misno molitveno raspoloženje, čarobne biblijske poruke, gromoglasno nježna ‘U to vrijeme godišta’ i slični mitski napjevi ne ostavljaju nikoga hladnim, a nastavljaju se u dvorani u zajedničkom druženju do zore. Naravno, uz okus domaćih specijaliteta i pića za sve«, tumači hrvatski misionar i ističe potrebu dostatne snage za staru poslovicu: Uvijek gledaj svijetlu stranu stvari. A ako je nema? Tada radi na tamnoj, dok ne zasja! »I tako nam Svjetlo božićne noći svima bude dodatna snaga i putokaz u življenju i djelovanju. Neka ono moćnima, stručnima i svima u našem narodu i njegovim prijateljima otvori oči i srca da po primjeru Marije, koja je donijela svijetu Spasitelja iz običnih jaslica, donosimo našemu narodu i svijetu oko sebe sve ono što mu je najpotrebnije, pa tako i da raste, cvjeta i bude na ponos i obogaćenje svima«, oprašta se hrvatski misionar Ćorić, uz dobre želje svim hrvatskim vjernicima u domovini i inozemstvu. Ostaju mnogi (demografski) upitnici, ali i vjera.
