S. BENITA PRKAČIN S TROGODIŠNJIM ISKUSTVOM ZATVORA Pjesnički pokloni duše

Među redovnicama što su tijekom prošloga stoljeća pjesnički djelovale nezaobilazan spomen zaslužuje s. Benita Ljubica Prkačin.

Rođena je 21. svibnja 1903. u Mostaru, gdje je pohađala osnovnu školu, nižu gimnaziju i učiteljsku školu. U samostan Školskih sestara franjevaka ušla je 1923., a u novicijat 1925. Nakon prvih zavjeta, u Sarajevu je pohađala i završila učiteljsku školu, započetu u Mostaru. Od 1928. do 1945. djelovala je u Bijelom Polju kao učiteljica i upraviteljica sestrinske pučke škole. Uz to, od 1932. do 1943. obnašala je i službu provincijalne tajnice. Prve poratne godine provela je djelomice u Bijelom Polju, godinu dana u Mostaru i kratko vrijeme u Međugorju. Poraće je donijelo progon sestara pa su od 1945. do 1948. mnoge bile uhićene i osuđene. S. Benita uhićena je 13. rujna 1949. Zajedno s njom, kao prvooptuženom, vođen je proces i protiv s. Laurencije Ćurić. Obje su optužene da su 1945. i 1946. »neutvrđenog dana i mjeseca primile u samostan časnih sestara u Bijelom Polju grupu odmetničke bande, sa kojom su prethodno uspostavile pismenu vezu i tom prilikom dale im večeru i potrebnu količinu dasaka pomoću kojih su se odmetnici prebacili preko rijeke Neretve«. S. Benita optužena je i za širenje »neprijateljske propagande« jer je navodno izjavila da vlast »nepravilno hapsi i ubija katoličke sveštenike, navodeći slučaj u Šir. Brijegu, govoreći – na Širokom Brijegu nalaze se puni bunkeri starih izginulih sveštenika na pravdi« te da su vlasti »osudile mnoge sveštenike pa i samog nadbiskupa Stepinca i biskupa Čulu, a da ih mnogo ne ispituju i samo hapse i da radi toga treba danas moliti Boga da ova vlast propadne« itd., što je sve ocijenjeno kao »poziv na nasilno obaranje postojećeg državnog i društvenog uređenja u FNRJ«.

Osuđena je na tri godine strogoga zatvora s prisilnim radom. Svjedočanstvo o vremenu koje je s. Benita provela u zatvoru »Ćelovina« u Mostaru ostavila je njezina supatnica s. Tihomira Božić. Uz ostalo navela je zgodu kad je istražitelj, za jednoga dolaska u tamničku radionicu, opazivši s. Benitu, rekao: »Ha, ti mala, baš si tvrd orah!« Izdržavši kaznu do kraja, do 13. rujna 1952., uz tri odbijene molbe za pomilovanje, otišla je k svojoj sestri u Vinkovce, a zatim se vratila u samostan u Bijelom Polju. (U Domovinskom ratu sestre su bile istjerane, a samostan uništen. Obnovljen je 2005.) Od 1953. do 1960. bila je provincijalna predstojnica, zatim dvije godine učiteljica novakinja, a od 1962. do 1969. vrhovna savjetnica Reda u Rimu. Nakon povratka obnašala je službu provincijalne ekonome. Umrla je 12. svibnja 1981. u Bijelom Polju.

Uza sve dužnosti, bavila se književnim radom. Objavila je dvije zbirke pjesama: »Pokloni duše« 1969. i »U dane prolaza« 1977., a njezina je marijanska pobožnost posebice još našla odjek u knjižici »Krunica umom i srcem« (1971. i 2003.). Većina je njezine poezije romantičarski intonirana, kristovske i marijanske motivike i tematike, no ima i socijalnih, misaonih i domoljubnih prosjeva, nerijetko vezanih uz motive hrvatskih svetaca.

Sama je svoje pjesništvo ocijenila »skromnim«: »…pregršt svjetla, tračci primljeni od Onoga koji je izvor svjetla… i popraćeni najdubljim uvjerenjem stavljani na papir« s nakanom da »posluže kao najmanji prilog u podizanju zgrade njena unutarnjeg života i sjedinjenja s Kristom«. Možda je ta izravna tendencija razlog što se u većini pjesama nije uspjela otrgnuti klišejima, katkad i za volju ne uvijek pogođene rime, primjerice u pjesmi »U zatišju…«:

Tamo pak gdje se, rekli bismo, poetski opustila, njezina lirika zvuči svježe, nježno i toplo, primjerice u pjesmi »Sveta noć…«:

Uspjelu sliku dala je i u pjesmi marijanske motivike »U suton…«:

Ljepših stihova nalazimo i u nekim pjesmama posvećenim zavičaju i onima koji ga napustiše:

Izbor njezinih pjesama dao bi sigurno nekoliko što ih vrijedi pridružiti boljemu pjesništvu hrvatskih redovnica koje su se odvažile objaviti svoju pjesničku riječ.