»Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje (usp. Ef 1, 9), kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Otcu te postaju zajedničari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). (…) Po toj nam je objavi dubina istine i o Bogu i o čovjekovu spasenju u punom svjetlu zasjala u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina sve objave.« Tim ključnim rečenicama dogmatske konstitucije o božanskoj objavi Drugoga vatikanskoga koncila »Dei Verbum« (br. 2) – odmah se pozivaju čitatelji da u rečenici razaberu dva naglaska, spoznajni (Bog objavljuje sebe i otajstvo svoje volje) i ontološki (»pristup k Otcu« i postajanje »zajedničarima božanske naravi«), a sve po Kristu – započinje pismo Kongregacije za nauk vjere »Placuit Dei – Bogu se svidjelo«. Pismo je, kao što po običaju stoji odmah ispod naslova, upućeno katoličkim biskupima, a odnosi se na »neke aspekte kršćanskoga spasenja«; zapravo na samo njegovo središte, Isusa Krista, bez kojega i mimo kojega nema spasenja. U tom smislu upozorava se na neke nove čovjekove snove o »samospasenju«, na sužena poimanja spasenja u samoj zajednici vjernika, kao i o zahtjevima koji iz cjelovita spasenja proizlaze za Crkvu (ovo posljednje posebno u poglavljima V. i VI.).
Pismo je objavljeno u četvrtak 1. ožujka, a istoga je dana u Vatikanu održana konferencija na kojoj je ono predstavljeno novinarima. Na predstavljanju je govorio pročelnik Kongregacije za nauk vjere nadbiskup Luis Francisco Ladaria Ferrer. Osim glavnih misli iz samoga dokumenta, nadbiskup Ladaria iznio je i neke naglaske koji stavljaju novo pismo u kontekst, pomažući time u njegovu razumijevanju. Tako je već u prvoj rečenici svojega nastupa mons. Ladaria spomenuo deklaraciju Kongregacije za nauk vjere »Dominus Iesus« o jedincatosti i spasenjskoj univerzalnosti Isusa Krista i Crkve iz 2000. godine (koju su mnogi iz takozvanih »liberalnih« teoloških krugova dočekali »na nož« smatrajući da je korak unazad u odnosu na Koncil kad je riječ o međureligijskom i ekumenskom dijalogu). Već su tada neki teolozi tražili da se »prodube neki aspekti već nagoviješteni u toj deklaraciji«, a pismo »Placuit Dei« plod je i tih zahtjeva.
Pročelnik Kongregacije za nauk vjere iznio je i neke posve tehničke informacije. Odluka o sadržaju i objavljivanju pisma, koje je upućeno biskupima, »a u općenitijem smislu svim vjernicima«, donesena je na plenarnom zasjedanju Kongregacije od 23. do 26. siječnja, a Sveti je Otac odobrio njegovo objavljivanje 16. veljače, »tražeći što skorije objavljivanje«, rekao je mons. Ladaria. Pismo koje nosi nadnevak od 22. veljače (blagdan Katedra sv. Petra) prvi je dokument Kongregacije za nauk vjere otkada je nadbiskup Ladaria preuzeo službu pročelnika početkom srpnja prošle godine. Dokument želi, rekao je nadbiskup Ladaria citirajući rečenicu iz pisma (br. 1), »istaknuti, na tragu velike tradicije vjere i s posebnim osvrtom na naučavanje pape Franje, neke aspekte kršćanske vjere koje danas može biti teško shvatiti zbog novijih kulturnih preobrazba«.
Kad je riječ o nauku pape Franje, u dokumentu se spominju »dva stara krivovjerja, pelagijanstvo i gnosticizam«, za kojima je Sveti Otac u više navrata posezao kako bi protumačio neka suvremena gibanja, vezana uz čovjekovo doživljavanje sebe, svijeta i vlastitoga »spasenja«, koje Kristovo spasenje, kao jedino istinsko čovjekovo spasenje, ili čine zapravo nepotrebnim ili ga reduciraju umanjujući mu stvarne domete. Da bi bilo jasno koja su to pelagijanska i/ili gnostička nagnuća danas, treba ukratko podsjetiti na izvorno povijesno značenje dviju hereza. »Placuit Dei« to na vrlo sažet i jasan način čini u bilješci 9.
»Prema pelagijanskom krivovjerju«, kaže se, »koje se razvilo u 5. stoljeću oko Pelagija, čovjek, da bi izvršavao Božje zapovijedi i bio spašen, treba milost samo kao izvanjsku pomoć svojoj slobodi (kao svjetlo, uzor, snagu), ali ne kao radikalno izlječenje i preporod slobode, bez prethodne zasluge, kako bi mogao činiti dobro i prispjeti u vječni život.« Za gnosticizam se pak kaže: »Složeniji je gnostički pokret, nastao u 1. i 2. stoljeću, koji poznaje vrlo različite oblike. Općenito govoreći, gnostici su vjerovali da se spasenje postiže preko ezoterijske spoznaje ili ‘gnoze’. Ta gnoza objavljuje gnostiku njegovu stvarnu bit, tj. iskru božanskoga Duha koja živi u njegovoj nutrini, a treba biti oslobođena od tijela, koje je tuđe njegovu istinskomu čovještvu. Samo se tako gnostik vraća svojemu izvornomu biću u Bogu, od kojega se udaljio iskonskim padom.«
Ubrzo će, u drugom poglavlju, biti raskrinkano izvjesno novo ruho dvaju starih krivovjerja. »Suvremeni svijet ima poteškoća susrećući ispovijest kršćanske vjere koja Isusa proglašava jedinim Spasiteljem čitava čovjeka i svega čovječanstva. S jedne strane individualizam usredotočen na autonomnoga subjekta teži tomu da čovjeka vidi kao biće čije ostvarenje ovisi samo o njegovim silama. U tom viđenju lik Krista više odgovara uzoru koji svojim riječima i svojim gestama nadahnjuje velikodušna djela negoli Onomu koji preobražava ljudsko stanje, ucjepljujući nas u novu egzistenciju pomirenu s Otcem i međusobno po Duhu«, stoji u pismu Kongregacije za nauk vjere. Potom se također kaže: »S druge se strane širi viđenje samo unutarnjega spasenja, koje možda pobuđuje snažno osobno uvjerenje, ili pak snažan osjećaj da se biva sjedinjenima s Bogom, ali bez prihvaćanja, izlječenja i obnove naših odnosa s drugima i sa stvorenim svijetom. S takvom perspektivom postaje teško prihvatiti smisao utjelovljenja Riječi, (smisao) zbog kojega je on postao članom ljudske obitelji primajući na sebe naše tijelo i našu povijest, radi nas ljudi i radi našega spasenja.«
U te dvije »stranputice« pismo prepoznaje sličnost »u nekim aspektima« s dva spomenuta drevna krivovjerja. Na tom će tragu u sljedećim redcima govoriti o »neopelagijanstvu« i o »neognosticizmu«. Za prvi će, među ostalim, reći: »U naše se doba širi neopelagijanstvo po kojem pojedinac (individua), radikalno autonoman, želi spasiti sama sebe, ne prepoznajući da u dubini svojega bića ovisi o Bogu i o drugima. Spasenje se stoga povjerava silama pojedinca, ili pak posve ljudskim strukturama, koje nisu kadre prihvatiti novinu Duha Božjega.« A za drugi: »Izvjesni neognosticizam… predstavlja samo unutarnje spasenje, zatvoreno u subjektivizam. (…) Tako se želi osloboditi osoba od tijela i od materijalnoga kozmosa, u kojima se više ne otkrivaju tragovi providonosne ruke Stvoriteljeve, nego se (u njima) vidi samo stvarnost lišena smisla, tuđa onomu krajnjemu čovjekovu identitetu, kojom se također može manipulirati u skladu s čovjekovim interesima.« Pismo Kongregacije za nauk vjere ipak ističe da se ne bavi »točnom naravlju drevnih hereza«, nego im današnja nagnuća nalikuju u »općim obrisima«. Ističe i drugačiji duhovni i društveni kontekst ranoga kršćanstva i današnjice. Ipak, »budući da gnosticizam i pelagijanstvo nose vječne opasnosti da se pogrješno razumije biblijska vjera, moguće je pronaći izvjesnu bliskost s današnjim netom opisanim pokretima«.
Naime, obje nove inačice, »kako neopelagijanstvo tako i neognostički prijezir prema tijelu«, »izobličuju ispovijest vjere u Krista, jedinoga i sveopćega Spasitelja«. »Kako bi Krist mogao posredovati Savez s čitavom ljudskom obitelju kad bi čovjek bio izolirana individua koja se samoostvaruje samo vlastitim silama, kao što predlaže neopelagijanstvo? I kako bi nam spasenje moglo doći po Isusovu utjelovljenju, po njegovu životu, smrti i uskrsnuću u njegovu pravom tijelu ako bi jedino bilo važno osloboditi čovjekovu unutrašnjost od ograničenja tijela i materije, prema neognostičkom viđenju? Pred tim nagnućima ovo pismo želi naglasiti da je spasenje u našem sjedinjenju s Kristom, koji je svojim utjelovljenjem, životom, smrću i uskrsnućem donio novi poredak odnosa s Otcem i među ljudima te nas je uveo u taj poredak po daru svojega Duha, kako bismo se sjedinili s Otcem kao sinovi u Sinu te postali jedno tijelo u ‘prvorođencu među mnogom braćom’ (Rim 8, 29)«, poručuje pismo Kongregacije za nauk vjere.
U iduća dva poglavlja dokument se pobliže bavi čovjekom i njegovom potrebom za istinskim spasenjem (3. poglavlje, br. 5-7) te pravom naravlju Kristova spasenja (br. 8-11). Treće poglavlje nosi naslov »Ljudska težnja za spasenjem«. Na početku se govori o tome da čovjek sama sebe doživljava kao »zagonetku«, tj. činjenica da postoji povezana je s pitanjem o izvoru toga postojanja. Osim toga, ljudsko biće – nekad svjesno i izrijekom, a još češće nesvjesno i prikriveno, sa sredstvima koja su mu na raspolaganju – traži sreću. »Vrlo često ona (sreća) biva poistovjećena s nadom u tjelesno zdravlje, kadgod poprima oblik brige za većim gospodarskim blagostanjem, naširoko se izražava potrebom za unutarnjim mirom i za radosnim suživotom s bližnjim«, stoji u dokumentu. No ističe se i druga strana traženja sreće: »S druge strane, dok se pitanje sreće artikulira kao zauzimanje za veće dobro, ono također ima značaj otpora i nadilaženja boli. Borbi kako bi se osvojilo dobro pridružuje se borba kako bi se obranilo od zla: od neznanja i pogrješke, od krhkosti i slabosti, od bolesti i smrti.«
U broju 6. govori se, s obzirom na čovjekova traženja, o ponudi kršćanske vjere. »Glede tih težnja vjera u Krista nas uči, odbacujući svaku pretenziju za samoostvarenjem, da se one u potpunosti mogu ostvariti samo ako to sam Bog omogući, privlačeći nas k sebi. Potpuno spasenje osobe nije u stvarima koje bi čovjek sam po sebi mogao zadobiti, kao što je posjedovanje ili materijalno blagostanje, znanosti ili tehnika, moć ili utjecaj na druge, dobar glas ili zadovoljstvo samim sobom. Ništa stvoreno ne može posve zadovoljiti čovjeka jer nas je Bog predodredio za zajedništvo s njime te će naše srce biti nemirno dokle god ne otpočine u njemu«, kaže pismo, očito aludirajući na glasovitu izreku sv. Augustina. Tu »Placuit Dei« citira Drugi vatikanski koncil, konstituciju »Gaudium et spes« (br. 22): »Konačni je čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski.«
Ipak, bilo bi pogrješno između čovjekovih čežnja i odgovora koji Bog nudi u kršćanskoj vjeri staviti znak jednakosti, kao da je riječ o odnosu potražnje i ponude (u 4. će poglavlju doći do izražaja da Božja ponuda u Kristu nadilazi svaku ljudsku potražnju). Pismo Kongregacije za nauk vjere stoga donosi citat iz dokumenta Međunarodne teološke komisije iz 1995. godine pod naslovom »Neka pitanja o teologiji otkupljenja«: »Kad bi se otkupljenje, naprotiv, prosuđivalo ili mjerilo prema egzistencijalnim potrebama ljudskih bića, kako bi se mogla izbjeći sumnja da smo jednostavno stvorili Boga Otkupitelja načinjena na sliku naše potrebe?«
Baveći se čovjekom, dokument Kongregacije za nauk vjere zalazi i u pitanje zla, tvrdeći da je potrebno reći da se prema biblijskoj vjeri »izvor zla ne nalazi u materijalnom ili tjelesnom svijetu, doživljavan kao ograničenje ili kao zatvor iz kojega bismo trebali biti izbavljeni«. »Naprotiv, vjera naviješta da je čitav kozmos dobar, jer ga je Bog stvorio, te da je zlo koje najviše šteti čovjeku ono koje izlazi iz njegova srca. Griješeći je čovjek napustio izvor ljubavi te se gubi u patvorenim oblicima ljubavi, koje ga sve više zatvaraju u njega samoga. Upravo nas ta odvojenost od Boga – od onoga koji je izvor zajedništva i života – dovodi do gubitka sklada među ljudima te između ljudi i svijeta, uvodeći gospodstvo razdora i smrti«, kaže se u dokumentu. Treće poglavlje dokumenta stoga završava riječima: »S tim u skladu, spasenje koje nam navještava kršćanska vjera ne odnosi se samo na našu unutrašnjost, nago na naše cjelovito biće. Uistinu, čitavu je osobu, u tijelu i duši, stvorila Božja ljubav na svoju sliku i priliku te je stoga pozvana živjeti u zajedništvu s njime.«
NASTAVLJA SE
