Listajući stranice glasila hrvatskih komunista, objektivni bi analitičar s razlogom mogao zamijetiti da sredinom g. 1953. začuđujuće popriličan broj tjednika »Naprijed« nema njemu omiljene teme o »zločincu Alojziju Stepincu«. No broj od 24. srpnja 1953. pokazao je da je uredništvo ostalo na partijskoj »liniji« te da nije zaboravilo, tada zatvorenoga, zagrebačkoga nadbiskupa, objavivši karikaturu naslovljenu »Veliki mučenik«. Nacrtana su vrata na kojima piše Stepinac, te svećenici koji razgovaraju, među kojima jedan pita: »Kakvo je kardinalovo stanje?, a drugi odgovara: »Slabo, zdravlje mu se poboljšalo!«
Broj od 14. kolovoza iste godine objavljuje članak »Pismo zadarskom biskupu«, u kojem autor alarmira javnost da je don Ivana Stipanova »zadarski biskup« Mate Garković pozvao da se odrekne staleškoga svećeničkoga udruženja pod prijetnjom suspenzije, što je on, navodno, odbio te je time u očima hrvatskih komunista postao jedan od malobrojnih svijetlih pozitivnih primjera među katoličkim svećenstvom. Najprije, autor očito uopće ne poznaje problematiku o kojoj piše jer nije riječ o zadarskom biskupu, nego nadbiskupu, koji tu titulu nose već od sredine 12. st., tj. od prvoga nadbiskupa Lampridija de Gallisa Zadranina (1154. – 1179.). Zatim, bilo bi dobro osvijetliti taj povijesni »slučaj« i njegov ishod, u kojem je središnja osoba tadašnji župnik zadarske župe sv. Šimuna i Jude Tadeja, apostola, u Bokanjcu i do g. 1953. župe sv. Mavra u Dinjiški na otoku Pagu. Prema komunističkom glasilu, mještani Bokanjca u vezi s tim obratili su se biskupu, koji nije odustao od svoga nauma. Stoga je skupina župljana na prijedlog »fabricijera«, crkvenjaka, Bože Pavića odbila ići na otvaranje rake sv. Šime, što su dotada prema starom običaju redovito činili.
Ljubo Drndić u broju od 4. rujna 1953. opisuje slučaj četvorice profesora opatijskih srednjih škola otpuštenih s radnih mjesta.
Jedan je otpušten zbog »mačekovsko-klerikalne aktivnosti«, drugi zbog pokušaja ilegalnoga bijega iz Jugoslavije, a sva četvorica zbog »neodgovornog istupanja protiv društvenog poretka«. Drndić u članku postavlja pitanje zbog čega su ti profesori uopće bili zaposleni ako je bila poznata njihova ranija djelatnost. To je po njegovu mišljenju bila nedopustiva pogrješka. Spominje i »druga Žarka Peruzu i druge dobre komuniste« koji su kritizirali metode rada tamošnjega partijskoga komiteta zbog očite nedovoljne budnosti i aktivnosti jer je prof. Boris Urbić već g. 1947. zbog promačekovske djelatnosti bio osuđen na dvije godine zatvora, prof. Petar Šimunić za vrijeme NDH radio je u »kaptolskoj gimnaziji«, a u Ministarstvu oružanih snaga NDH bio je jedan od utemeljitelja odgojnoga odjela toga ministarstva, predsjednik križarskoga bratstva, proustaški predavač na Radio-Zagrebu, autor članaka u ustaškom listu »Spremnost« i brojnih brošura u kojima je »širio mržnju između Hrvata i Srba«. Poslije rata doselio se u Rijeku, gdje je uživao ugled među visokim crkvenim dužnosnicima. Radi povijesne istine i poštovanja prema prof. Šimuniću, treba spomenuti barem osnovne biografske podatke o njemu jer su mu predavanje na srednjoškolskim katoličkim gimnazijama ondašnje vlasti uzele za zločin. Rođen je g. 1910. u Zemunu. Nakon što je diplomirao povijest i zemljopis na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždinu, Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu i sjemenišnoj klasičnoj gimnaziji u Rijeci i Pazinu, objavljivao je znanstvene članke iz povijesti i bio je dopredsjednik Velikoga križarskoga bratstva. Cijeli je život bio zbog toga proganjan od zloglasne jugoslavenske Udbe.
Treći profesor, Ante Jerkunica pripremao je bijeg iz zemlje, a Dragutin Sax, četvrti profesor, bio je prije Drugoga svjetskoga rata član križarske organizacije na Likovnoj akademiji. Za vrijeme NDH vršio je neku dužnost u proustaškom klubu. Članak navodi da su nakon otpuštanja iz službe profesori od djece tražili potpise sebi u prilog te »na svakom koraku govorili su da su otpušteni zbog mržnje velikosrpske čaršije«, da su to »srpska posla« i plod mržnje Srba na Hrvate.
»Osuđeni zagrebački biskupi Salis i Lach« naslov je teksta u broju od 25. rujna 1953. u kojem se ističe kako su katolički crkveni poglavari (punoga imena dr. Franjo Salis Seewis i Josip Lach) poduzimali sve da osujete osnivanje staleškoga društva katoličkih svećenika, zbog čega su došli u sukob s Krivičnim zakonom. Biskupi su svećenika Miška Đurekovića iz Glogovnice, kotar Križevci, najprije pitali pokorava li se biskupovu nalogu da istupi iz udruženja, a nakon toga mu poslali opomenu i nalog za izvid. Biskupov nalog svećeniku da istupi iz udruženja Sud je protumačio kao napad na osobnu slobodu, a u presudi staleško je društvo katoličkih svećenika tretirano kao svjetovna, a ne crkvena organizacija. Zato je biskup Salis bio osuđen na novčanu kaznu od 80 000 dinara, biskup Lach na četiri mjeseca zatvora, a Mijo Pišonić, tajnik nadbiskupa Stepinca, na dva mjeseca zatvora.
U broju od 13. listopada 1953. tiskan je opširan prikaz knjige njemačkoga pisca C. W. Cerama (1915., Berlin – 1972., Hamburg), što je, zapravo, pseudonim novinara Kurta Wilhelma Mareka, o španjolskom osvajanju Meksika u 16. st. Zanimljivo je kako hrvatskim komunističkim čistuncima nije smetalo što je spomenuti njemački novinar u doba Drugoga svjetskoga rata bio iznimno aktivan u nacističkoj promidžbi kao istaknuti pripadnik tzv. »Propagandatruppe«. Njima je najvažnija bila njegova tvrdnja da su svim zločinima osvajača Hermana Corteza i njegovih vojnika nad domorodačkim stanovništvom nazočili katolički misionari.
Ivan Erceg u broju od 4. prosinca 1953. u napisu naslovljenom »Od jednog apsolutiste drugom« piše da postoji »redigirani dokument« iz 1848. u kojem jedan svećenik »zapadne crkve« izražava žaljenje što je biskup u Crkvi apsolutna vlast te smatra, po komunističkom autoru, kako »državi pripada pravo da svaku disciplinarnu stvar Crkve ukine ako joj to nije u interesu«.
ZAVRŠETAK