– Što?… Što je sad ovo??… – naša netom probuđena osmašica Marta u nevjerici trlja oči, još sneno i bunovno teturajući kao da je ravno s noćnog zasjedanja Sabora. – Zašto ste svi tu u kuhinji, kad sam namjerno ustala u sedam da vas na Cvjetnicu iznenadim s doručkom?
– Zato što je noćas bilo pomicanje sata, ludice mala, – zakriljuje ju velika mama – pa je sad već osam!
– Pomi… pomicanje?? Tko bi se toga sjetio… Glupost! – razočarana je Marta. – I kamo je sad »nestao« taj sat koji smo »pomaknuli«?! Samo tako smo ga preskočili?! Kako se uopće smije, kako se može pomicati sat?!?
– Ne samo sat, brrr… – djed i punac Jura će s vrata, podrhtavajući od hladnoće. – »Pomaknula« se i godišnja doba! Ja već »duge gege« spremio u ormar, a sad ne samo da će mi trebati podgaće, nego i lopata! U jeku toga »globalnoga zatopljenja« još će nas i travanjski snijeg zamesti, nakon onih ožujskih smrzavica. Sve se pomaknulo, dijete drago…
– A, stvaaarno!!! – zinula i naša brucošica Dora, doručkujući uz neke zaostale novine na stolu. – Daj, slušajte ovaj naslov: »Šveđani odlučili – Bog nije ni muškarac ni žena«!!! Koje šašave novine! Pa to smo učili još na vjeronauku u osnovnoj! Da je Bog čisti duh, nešto puno više, a ne »cura« ili »dečko«!
– U ime Otca i Sina i Duha Svetoga! – naglas se križa i snebiva punica.
– A ne, bako, ne će se više križati tako! – načitano uskačem u razgovor. – Piše u tekstu da se predlaže rodno neutralno govoriti »u ime Boga i Presvetog Trojstva«…
– Što?!? Bjež’… – vitla baka kuhinjskom krpom, tjerajuć’ »silu nečistu«. – Svaka čast Šveđanima, nek’ su i pedeset godina ispred nas, nek’ imaju i taj »svoj stol«, taj je dobar za najest’ se do grla, ali kojim bi to pravom oni sad »odlučivali« što je Bog?!
– Pa da, gdje će čovjek odlučivati o svome Stvoritelju?! – pridoda joj se kći, moja ženica Jelica. – Pa nije Bog na čovjekovu sliku, nego obrnuto! A Bog nadilazi razlike spolova, i nije ni muško ni žensko, a zapravo je i Otac i Majka, mjerilo otčinske i majčinske ljubavi. Znači, i nije, a opet na neki način je i muško i žensko!
– E, tu sam te čekao! – uskočih naglo kao da ću »zakucati«. – Baš tu je i konačni dokaz!
– Kakav sad pak konačni dokaz?
– U toj tvojoj rečenici i u tom »švedskom naslovu« da »Bog nije ni muškarac ni žena« konačan je dokaz što zapravo želi ta rodna teorija i ideologija! Želeći biti ni muško ni žensko, a opet, kad im se to prohtije, biti i jedno i drugo, ili oboje odjednom, time zapravo prikriveno iskazuju da žele biti… Bog! Zasjesti na njegovo mjesto, već sada i već tu na zemlji. Otud i ta isključivost njihovih glasonoša. Mora ih se slušati, sad i odmah, u cijelosti i potpunosti, jer samo su oni, »bog«, sveznajući i u pravu! Još malo pa će reći da im »svespolni« ili kako ono kažu »rodno neutralni« zahodi trebaju zato da Bog ima kamo otići kad mu prigusti!! – zapuhah se, ali ne prestajem dok su zatečeni. – I zato, ne ću više da me, ni vi ni svi oni moji pajdaši »vel’ki« intelektualci i Hrvati, stišavate i zafrkavate zašto se ja svaki put tako »uspjenim oko Istanbulske«, kad, kako vi velite, »ima toliko važnijih problema«, od nezaposlenosti do niskih mirovina ili prenatrpanog školskog gradiva… E, pa nema! Važnijih problema! Od ove totalne ljudske pomaknutosti!
– I… što?… Sve to… – oglasi se iznova zbunjeno razbuđena Marta, pokazujući prstom u mom smjeru. – To sve je zbog pomicanja sata???
– Tako nekako – zagrli djed unuku i konačno ju posjedne za stol – totalna pomaknutost, moglo bi se reći…
