Tko putuje autocestom od Zagreba prema Požegi do izlaza Nova Gradiška mora proći preko prijevoja Bijela stijena kod Banićevca. Selo je dobilo ime po vlastelinima Baćani. Za Banićevac se kaže da su vrata za Požešku zlatnu dolinu. Na kućnom broju 26 A, u prostranoj katnici, žive tri generacije obitelji Ivana Došlića: domaćin Ivan, rođen 1928. godine, i njegova supruga Ana, rođena 1937., sin Tomislav i njegova supruga Zrinka i dvojica njihovih sinova.
Dida Ivan veli da je prezadovoljan stanjem u svojoj obitelji. Još jedino žudi da mu se makar jedan od unuka, ako ne i obojica stoga što su zreli za ženidbu, i ožene. Jedan unuk završio je studij u Zagrebu i tamo se zaposlio, a drugi je zaposlen kao veterinarski djelatnik u Novoj Gradiški, zajedno s otcem Tomislavom.
Iako je u ušao u deseto desetljeće života, dida Ivan još je uvijek domaćin u kući. Vrlo je duhovit, veseo čovjek. Oko podneva hranio je blago u staji. Tamo smo ga i susreli. »Malo ste me iznenadili došavši nenajavljeno!« Odmah uspostavlja kontakt pa veselo kaže: »Tako je to kod mene svaki dan: ujutro, u podne i navečer hranim i pojim stoku. Više će te me naći u staji i u dvorištu nego u kući. Ne mogu si zamisliti život u gradu.«
Tek što je ušao u kuću odmah se ispričava da mu je žao što se na njegovoj odjeći osjeća vonj staje. Blago treba napojiti i namiriti. Imaju deset grla stoke. Kad jedno prodaju, odmah gledaju da drugo kupe. U posljednjih nekoliko godina sluh mu je oslabio. Za bolje razumijevanje pomaže snaha Zrinka. U tu se obitelj udala prije 30 godina. Za početak, onako kao u povjerenju, vrckavo kaže: »Čuje on jako dobro, ali samo ono što on želi čuti.« Baka Ana ne vidi. Stradala je u prometnoj nesreći i od tada ne vidi ni na jedno oko, potpuno je slijepa.
»Bez blaga se na selu ne može«, nastavlja dida Ivan. »Ne mogu si zamisliti život u gradu, bez blaga i bez stoke. Blago ima svoje potrebe isto kao i čovjek. Velik je problem što nam Slavonija ostaje pusta i prazna. Najprije je harala ‘bijela kuga’, a sada veliko iseljavanje. Mladi nam odlaze u gradove ili u tuđe zemlje tražeći kruha nad pogačom. A i oni koji ostaju ovdje ne žele rađati djecu. Naša budućnost su obitelji s brojnom djecom. Danas je to sramota, živa propast«, govori dida pomalo ljutito. »Zato sam i rekao da mi je sada najveća želja da čim prije ugledam praunuke i da ih dida stavi u krilo.«
»Zajedno sa svojom Anom u braku sam već 64 godine. Imamo troje žive djece, prvo dijete nam je umrlo. Ne mogu si zamisliti život u gradu kad sam na selu odrastao. Udomiteljski dom mi je, hvala Bogu, nepoznanica. Dječji vrtić jednako tako. Zahvalni smo našoj snahi Zrinki. Najprije je othranila svoju djecu, sad se brine o nama. I ona s nestrpljenjem jedva čeka da se sinovi požene i da othrani i treću generaciju.« Baka Ana samo sluša i smješka se. »Vjera u Boga i naša sloga očuvali su nas tolike godine u braku. Bilo je svakojakih kušnja, ali su nas jedino Bog i čvrsta vjera spasili.«
Na upit snahi Zrinki pamti li neku veselu zgodu iz obiteljskoga života svoga svekra i svekrve, prisjetila se jedne. »Mnogi će reći da zvuči kao vic. U rijetkim prigodama kad dida nešto skrivi, a baki ‘prekipi’, dida se skrije. Budući da baka ne vidi, a kreveti su ranije bili na visokim nogama, dida bi se podvukao pod krevet. Baka bi oštro podviknula, vjerujući da se muž sakrio pod krevetom: ‘Iva, izlazi ispod kreveta!’ A dida bi, onako po slavonski ponosno, odgovorio: ‘Dok je u Ive srce junačko, ne izlazi ispod kreveta!’«
»Rijetki su takvi trenutci u našoj obitelji kad nema tona, a ima slike, kako se to voli u šali reći, u našem narodu«, komentira obiteljsko veselje snaha Zrinka. »I ja podupirem didine želje da mi se obojica sinova čim prije ožene pa da onda možemo reći kako u našoj obitelji žive tri generacije i kako tamo gdje čeljad nisu bijesna ni kuća nije tijesna. Hvala Bogu kuća je velika, posla imamo, pa zašto bismo onda bili nezadovoljni u našoj lijepoj Slavoniji!«
