NAZIVALI SU JE »ŽENSKI MERZ« Vedrina iz krhkosti – Alba Goll

Samozatajna, pjesnikinja Albina Goll ostala je nepoznata, izvan svih leksikona, iako je svojom poezijom dala doprinos razvoju suvremene hrvatske religiozne lirike dvadesetih godina 20. st., kada se ona polako oporavljala od izolacije koju joj je bio nametnuo modernizam.

Rođena je 17. siječnja 1903. u Žepču. Nakon svršene osnovne škole u Osijeku nastavila je u Sarajevu djevojačku i glazbenu školu. Osim toga usavršavala se u violini kod bečkoga profesora Kassmanna. Kasnije je u tom instrumentu druge poučavala. Bila je aktivna u katoličkim društvima i organizacijama, napose u Marijinoj kongregaciji, orlovstvu i križarstvu. Bila je revna članica sarajevske kongregacije, gdje je bila tajnica. Držala je predavanja na tečajima orlica i križarica. Nažalost, bila je vrlo boležljiva, što ju je fizički teško iscrpljivalo, premda je sve podnosila velikom strpljivošću, prikazujući svoje bolesti kao žrtvu Bogu. Bila je više puta operirana, preboljevši niz bolesti. Naposljetku je oboljela i od upale zglobova, koja ju je posljednje tri godine privezala uz krevet te joj uz velike bolove počela kočiti ruke i noge. Umrla je 12. prosinca 1933. u Sarajevu.

»Nježnost osjećaja, lirski ugođaj, jaka ljubav prema svojoj katoličkoj vjeri, bujan vjerski život, neosporan pjesnički dar, to su bili oni izvori iz kojih su i za vrijeme teške bolesti kroz zadnje tri godine provedene u bolesničkom krevetu, izlazili stihovi, kitice, pjesme i pripovijesti, koje su odavale nadnaravni život jedne plemenite prekaljene duše«, napisala je nepoznata autorica u časopisu »Za vjeru i dom«, ženskom orlovsko-križarskom glasilu, u kojem je Alba, kako se najčešće potpisivala, započela objavljivati 1927. Nakon toga najviše je, kroz nekoliko godina kratkoga književnoga rada, objavila u »Glasniku sv. Ante Padovanskoga« te u »Kalendaru sv. Ante«, »Katoličkom tjedniku« i »Vjesniku Marijinih kongregacija«, ukupno oko sto pedeset pjesama i kraćih proza, većinom marijanske, kristovske i franjevske motivike.

Osim toga, bavila se i prijevodom s njemačkoga i mađarskoga. Pripremala je, prema njemačkim uzorcima, molitvenik koji bi bio namijenjen svjetovnjacima, »za maleni broj naše produbljene euharistijske elite«, kako se sama jednom zgodom izrazila, a sadržavao bi birane molitve i razmatranja sv. Bonaventure, sv. Ivana od Križa i drugih.

Bila je duhovno bliska s bl. Ivanom Merzom, pa su je čak, zbog njezine pobožnosti i liturgijskoga žara, nazivali »ženski Merz«. Tako mu je i posvetila pjesmu (»Pjesma Ivanu Merzu«), koja ocrtava njezin poetski osjećaj i ogledni je primjer njezina pjesništva:

Pjesme su joj objavljivane i nakon smrti, pa ih se može naći u iseljeničkim katoličkim glasilima, primjerice pjesmu »Uskrsna zvona« 1959. u čikaškom mjesečniku »Hrvatskom katoličkom glasniku«:

Iako dakle formalno-stilski ne izlazi iz klišeja nabožnoga pjesništva neoromantičarske intonacije, u čemu je najbliža Ivanu Ev. Šariću, ne može joj se poreći nježna liričnost. Bila je blagoslovljena darom vedre vjere, koju nije mogla slomiti krhkost njezina tijela.