»Stijeg Hrvata, srce Krista, to sloboda zlatna blista. Prečasni Martin Davorin Krmpotić, apostolski protonotar. Rođen u Hrvatskoj, 8. studenoga 1867. Školovan je na sveučilištima Europe. Zaređen za svećenika četvrtoga prosinca 1892. Dođe u Ameriku 1901. gdje se je potrošio u službi Boga i humanosti. (…) Ljubio je svoju rodnu Hrvatsku i također Ameriku, koja se njime ponosi. Na povratku s misije milosrđa umre 31. siječnja 1931. u Grand Canyonu Arizona. Počivale mirno njegove kosti u ovoj zemlji, njegova plemenita duša uživala u ljepoti lica Gospodnjega.«
Tako o hrvatskom svećeniku Martinu Davorinu Krmoptiću piše na spomenploči u župi sv. Ivana Krstitelja u Kansas Cityju u SAD-u, gdje je kao misionar i kulturni radnik proveo tri desetljeća.
Rođen je u zaselku Veljunu u općini Krivi Put, gdje je pohađao pučku školu, a gimnaziju u Senju i Karlovcu. Bogosloviju je studirao u Zagrebu, a završio u Senju jer je 1891. zbog radikalnoga pravaštva izbačen sa zagrebačkoga fakulteta. Nakon ređenja započeo je kao kapelan i potom župnik u Vališ-Selu, današnjem Cetingradu, gdje je u crkvi postavio orgulje, prve u tom dijelu Senjsko-modruške biskupije. Zbog domoljubnoga protumađaronskoga djelovanja premješten je uskoro za kapelana u Zavalje nadomak Bihaću. Politički nepodoban, političke su ga vlasti proganjale pa je stalno bio u selidbi iz župe u župu: Cerovnik, Bribir, Lađevac, Kostrena, Praputnjak, gdje je osnovao Hrvatsku čitaonicu, Brlog i Otočac, Tršće, gdje je dao oslikati crkvu, zatim Zagorje kod Ogulina. Ondje je za nepismene otvorio školu, koju su vlasti zabranile. Župa Plemenitaš bila je posljednja postaja njegova desetogodišnjega svećeničkoga puta u Senjsko-modruškoj biskupiji. Svagdje je poticao glagoljanje.
Godine 1901. dobio je poziv biskupa iz Leavenwortha u državi Kansas da pođe za župnika tamošnjim Hrvatima u Kansas Cityju, kamo je stigao 28. lipnja 1902. Došavši u SAD, završio je započetu crkvu sv. Ivana Krstitelja 1905., dajući je oslikati hrvatskomu slikaru Otonu Ivekoviću (1911./12.). Uz crkvu je izgradio sirotište i prvu hrvatsku školu na američkom tlu. Uveo je u liturgiju staroslavenski jezik, koji se održao u toj crkvi do II. vatikanskoga sabora. Iako mu je 1927. bila ponuđena župa u Ogulinu, vratio se u SAD.
Pisati je započeo još u Hrvatskoj u pravaškom dnevniku »Hrvatska« te u »Katoličkom listu«, »Hrvatskoj domovini«, »Obzoru«, »Hrvatu«, »Vrhbosni«, »Katoličkoj Dalmaciji« i svećeničkom almanahu »Hrvatskoj duši«, objavljujući feljtone i eseje iz hrvatske kulturne i političke povijesti. Došavši u Ameriku, nastavio je publicistički rad. Oduševljen američkom demokracijom i svladavši odlično engleski jezik, prevodio je na hrvatski jezik i komentirao te tiskao u Senju (1907.) i Rijeci (1908.) u dva sveska (1742 str.!) cijenjenu knjigu sir Jamesa Brycea »American Commonwealth« – »Američka država«, prvu povijest SAD-a na hrvatskom jeziku. U Sarajevu je 1926. objavio brošuru »America docet ili crtice iz vjerskog i kulturnog života u Sjedinjenim Državama«. Na engleskom je jeziku 1923. tiskao životopis isusovca Ferdinanda Konšćaka, misionara Amerike iz 18. st., a na hrvatskom 1925. životopis Josipa Kundeka, misionara sjevernoameričkih Indijanaca iz sredine 19. stoljeća.
»Zbog jasnoga uviđanja velikosrpske politike u Jugoslavenskom odboru javno se suprotstavio ideji osnivanja južnoslavenske države ako ta zajednica ne bude počivala na demokraciji i republikanizmu, kao što je to u SAD-u. Javno je iznosio te stavove (‘Moja ispovijest narodu’, ‘Naša izjava’) u američkim iseljeničkim glasilima, kao i u svim američkim novinama. Prijateljevao je s utjecajnim američkim političarima, senatorima i javnim djelatnicima, a tiskom i lobiranjem branio je pravo hrvatskoga naroda na svoj povijesni i životni teritorij, u prvom redu braneći hrvatske zemlje od presizanja Srbije (‘Bosnia, Herzegovina and Serbian claims’, ‘On Great Serbia’) i Italije (‘Are Italy’s claims on Istria, Dalmatia and Islands justified?’, ‘The Frand of Fiume’). Bio je suradnik i ugledne američke edicije ‘The Catholic Encyclopedia’ u kojoj je pisao jedinice vezane za Hrvatsku. Osnovao je u Chicagu Hrvatsko književno društvo, a u ‘Zajedničaru’, listu naših iseljenika, objavio je rad ‘Od Aljaske do Paname’, što je mala enciklopedija Sjeverne Amerike. U čikaškoj ‘Zastavi’ objavio je raspravu o socijalizmu, u kojoj je, upozoravajući na opasnost kapitalizma, istaknuo dobre strane socijalizma, ali šibao njegove zablude, posebno u odnosu na vjerski život i slobode.«
»Nakon razbijanja njegova Hrvatskoga saveza osnovao je 1921. Hrvatsku republikanski ligu. U nju je okupljao američke Hrvate šireći ideje hrvatske republikanske misli te u Hrvatskoj, moralno i materijalno, potpomagao Stjepana Radića. Uskoro je došlo, zbog Radićeva neprincipijelnoga stava prema Crkvi i svećenicima, do razlaza između Radića i Krmpotića« (J. Lokmer).
Bio je član Družbe Braća hrvatskoga zmaja, potpomažući novčano mnoge akcije u Senjsko-modruškoj biskupiji, primjerice obnovu katedrale i orgulja u Senju, kupnju zemljište za gradnju župne crkve u Sušaku.
