Ovih je dana predstavljena knjiga umirovljenoga gospićko-senjskoga biskupa i povjesničara dr. Mile Bogovića »Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti«, koja će zasigurno izazvati pozornost hrvatske javnosti, pa smo ga zbog toga zamolili za razgovor o toj zanimljivoj temi…
DR. BOGOVIĆ: Poslije 1945. slušao sam kao dijete kako stariji govore da će trebati »ići na Koranu«. Korana je rijeka koja južno od Slunja razdvaja katolike i pravoslavce, Hrvate i Srbe. U ona nemirna vremena, stražarilo se da ne bi oni s druge strane prešli na ovu stranu. Katkad sam u tim razgovorima čuo i veoma lijepih riječi o pojedincima »preko Korane«. Nisam razumio zašto se tih ljudi u neka vremena treba bojati, a u druga ne treba. Kad sam odrastao, uočio sam da to nije samo slučaj »južno od Slunja«, nego da toga ima na sjeveru, istoku i zapadu. Kad sam se upustio u znanstvene vode, htio sam to istražiti. Moj diplomski rad na sveučilištu »Gregoriana« u Rimu bio je na tu temu. Doktorirao sam također tezom o odnosima katolika i pravoslavaca na našim prostorima. U međuvremenu sam predavao povijest, ekumenizam i istočno bogoslovlje, tako da sam obogatio svoje znanje, a u vrijeme Domovinskoga rata sudjelovao sam na brojnim susretima i u razgovorima sa svećenicima/sveštenicima, episkopima, profesorima, stručnjacima – o čemu ima mnogo podataka u ovoj knjizi. I stalno sam proučavao korijene sukoba s onima »preko Korane«. Odlučio sam na kraju, ili pri kraju, objaviti rezultate svojega rada i razmišljanja. Tako je nastala ova knjiga. Knjigu nisam objavio da nekoga optužujem, nego da pokušam dati dijagnozu naših odnosa kako bi se oni mogli liječiti i mijenjati.
DR. BOGOVIĆ: Bolje je reći da je naslovnica ilustrativna, a ne provokativna. Možda će tko pomisliti da je riječ o montaži, no to su dvije fotografije – jedna iz Udbine, a druga iz Beograda – stavljene jedna uz drugu a da ništa na njima nije mijenjano. Naslovnica želi reći da iza mača Karađorđa, tvorca novije srpske države, stoji sv. Sava i svetosavlje kao povijesna ideologija. To je ono što je rekao engleski povjesničar Robin Harris, da SPC ciljeve srpske državne ideologije uključuje među svoje ciljeve. Preuzimanje tih ciljeva možemo nazvati svetosavljem. U mnogim razgovorima na različitim razinama s predstavnicima SPC-a, o čemu pišem u ovoj knjizi, dominirale su teme, najčešće su to bile jedine, koje se odnose na narod i državu, a ne na vjernike i Crkvu.
DR. BOGOVIĆ: O tome sam već nešto rekao, ali valja još bolje pojasniti. Bio sam nedavno u Rumunjskoj, u posjetu našoj maloj hrvatskoj zajednici u Karaševu. Ondje među pravoslavnom većinom živi i katolička manjina, ali – rekoše mi – da između jednih i drugih nema nekih trzavica i nema nekih političkih programa koji bi dijelili pravoslavce i katolike. Mi, naprotiv, živimo na prostorima gdje je vjerska pripadnost tijesno vezana i za nacionalnu pripadnost. U vrijeme stvaranja novovjeke srpske države nastala je ideologija svetosavlja koja povezuje ciljeve srpske Crkve s ciljevima države. To su »obiteljski odnosi« između crkvene i svjetovne vlasti. Naime, prvi srpski arhiepiskop Sava i prvi srpski kralj Stevan prava su braća, sinovi istoga otca. Oni su zajedno bili odgovorni i za srpsku državu i za srpsku Crkvu. U vrijeme stvaranja novovjeke srpske države važnija je uloga pridavana Savi nego bratu mu Stevanu. Zato se takav suodnos crkvenoga i svjetovnoga zove svetosavlje. Svetosavlje, dakle, nije samo crkveni pojam jer – kako je rečeno – po njemu Crkva stoji i iza ideje, tj. ideologije srpske države. Najbolje djelo o tome, kod nas objavljeno, napisao je Nizozemac Geert van Dartel – »Ćirilometodska ideja i svetosavlje«.
DR. BOGOVIĆ: To se poklapa s vremenom kada su neki hrvatski krajevi pali pod Turke. Nakon što je 1557. na području pod turskom vlašću obnovljena Pećka patrijaršija, patrijarhova vlast protezala se na sve hrvatske krajeve koje su Turci osvojili. Kako se širilo tursko područje, širila se teritorijalno i jurisdikcija srpskoga patrijarha. Kada se govori o granici Virovitica – Karlovac – Karlobag, riječ je o granici do koje su krajem 16. stoljeća dospjeli Turci, a to znači da je dotle došla i jurisdikcija pećkoga srpskoga patrijarha. Velikosrpska ideologija polaže na to područje pravo kao da su to srpske zemlje. Turska vlast ukinula je 1766. patrijaršiju. Kada je nakon Prvoga svjetskoga rata uspostavljena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, poslije nazvana Jugoslavija, uspostavljena je 1920. patrijaršija koja je protegnula svoju jurisdikciju i preko granice Virovitica – Karlovac – Karlobag, tj. na cijelo područje nove države. Taj status SPC nastoji zadržati i nakon raspada Jugoslavije i ne dopušta osnivanje makedonske i crnogorske Crkve, iako Makedonci i Crnogorci imaju svoju državu. Još manje su skloni osnivanju hrvatske pravoslavne Crkve, premda ima mnogo pravoslavaca koji se izjašnjavaju političkim Hrvatima.
DR. BOGOVIĆ: Tako će biti sve dok SPC stoji iza ideologije velikosrpske države, dok god je sv. Sava iza Karađorđa. Prirodno je i dobro da svaka Crkva želi da njezin narod ima osigurana sva vjerska i nacionalna prava, ali je loše kada se ne poštuju prava drugih naroda. Kad smo bili od 8. do 10. prosinca 1993. u Pečuhu na velikom skupu svjetovnih i crkvenih stručnjaka, mnogi su tražili da u rezoluciju uđe pravo svih prognanih na povratak. Međutim, predstavnici SPC-a protivili su se tomu jer da to nije ostvarivo. Moji su Slunjani za vrijeme Domovinskoga rata bili prognani i lutali okolo tražeći krov nad glavom, a episkop bosansko-petrovački tada mi je pri jednomu susretu kazao da je bio u Slunju i da se ondje lijepo osjećao. Ali nije htio i mene povesti tamo. Možete zamisliti kako sam se tada osjećao. Također, ja sam pravoslavnomu svećeniku u Rijeci predlagao da zajedno posjetimo sve njihove crkve koje su na području pod kontrolom hrvatske vlasti, pa da on meni pomogne da posjetimo one pod srpskom kontrolom. Jamčio sam mu svojim životom da mu se ne će ništa dogoditi. Nije to prihvatio jer da nema za to ovlast »od onih gore«. Ali je i dalje srpska promidžba slala materijale u svijet o pravoslavnim crkvama koje su »ustaše« srušili. Kad je jedna delegacija, u kojoj je sudjelovao i povjerenik za tzv. SAO Krajinu, bila u Vatikanu, državni tajnik kardinal Sodano pitao je Stoltenberga kako to da u SAO Krajini ne dopuste katoličkim svećenicima da odu posjetiti ondje preostale starije i bolesnike. Ovaj je odgovorio da će to oni osigurati, ali nam je javljeno da nisu ništa osigurali. Ponudili smo se Mile Pecić, slunjski župnik, i ja da posjetimo te nevoljnike, ali na naše molbe nitko nije odgovarao. Ni SPC nije reagirala. Stajali su iza srpske državne politike, iza Karađorđeva mača koji Hrvatima u tzv. SAO Krajini nije dao nikakva prava. Tu se vidi nakaradnost te tvorevine. Takva Krajina ne bi smjela postojati nigdje na kugli zemaljskoj, ni u ratu, ni u miru.
DR. BOGOVIĆ: Imamo jaku ekonomsku i političku emigraciju i ona je najviše pomogla da se o nama u svijetu dobije ispravna informacija. Diplomatskim putem u prošlosti mogli smo postići malo ili ništa. Drugi su o nama slali u svijet slike kakve su htjeli. Mi sada trebamo napokon slati one prave informacije o sebi, ali to nam ne ide. Poznajem ljude koji imaju gotove materijale na stranim jezicima, ali ih nitko ne će objaviti, niti postoji mreža koja bi ih proširila u javnost. Englez Robin Harris čudi se da pripremljeni materijal o Stepincu na engleskom nema izdavača. Mi se trebamo predstaviti ispravno svijetu, jer ako to mi ne činimo, svijet će nas gledati preko starih i lažnih slika koje je dobio od drugih. Ako nemamo mi radova na stranim jezicima o temama iz hrvatske povijesti, citirat će se oni srpski.
DR. BOGOVIĆ: Takvih razgovora i dogovora nije bilo ni za Velimirovića, ni za bilo kojega drugoga srpskoga svetitelja. Nije nam to ni palo na pamet.
DR. BOGOVIĆ: Velika su se zla dogodila nedavno na ovim prostorima. Neki misle da to vrijeme treba zaboraviti, da treba okrenuti stranicu kao da nije ništa ni bilo, ili da je bilo kako zapravo nije bilo. U tim okvirima, s manje ili više uspjeha, rade političari. Vjernički razgovor o grješnoj strani prošlosti treba biti u terminima: priznajem, znam – kajem se, opraštam. Ne smije se to odvajati, pa da jedna strana uzme prvi dio – priznajem, znam, a drugoj da pripadne onaj drugi dio – kajem se, opraštam. Predsjednik Vijeća HBK-a za ekumenizam u tom je duhu predstavio svim biskupima takav program i dobio jednoglasnu potporu. Još nije došlo vrijeme da se možemo pohvaliti osobitim uspjesima. Štoviše, prisutna su i antiekumenska nastojanja onih kojima su uvijek puna usta optužaba, a ne znaju za što bi se kajali.
DR. BOGOVIĆ: Kada je Vatikanska biblioteka objavila 1992., u vrijeme rata, dva debela sveska Marka Jačova o odnosima katolika i pravoslavaca »na Balkanu«, Apostolska nuncijatura u Hrvatskoj i naši biskupi zamolili su me da napišem o kakvom je to radu riječ. Objavio sam svoj odgovor u jednom niskotiražnom izdanju Hrvatske akademije, a taj rad objavljujem u ovoj knjizi. Jačov je solidno ispekao posao rada u arhivima. On ima jasan cilj i radi u skladu s tim ciljem. Skraćuje, ali ne iskrivljuje originalne dokumente. Svaki dokument sažima na srpskom. Znakovito je koje sve riječi Jačov prevodi sa »Srbi« i »srpski«. To su Greci, shismatici, Morlachi, Valachi i, što je najzanimljivije, illirici. Tako, primjerice, gdje se spominje »prete illirico«, Jačov prevodi sa »srpski sveštenik«, iako je svima jasno da je to naziv za hrvatskoga popa glagoljaša. Uglavnom, u duhu Vuka Karadžića i njegova djela »Srbi svi i svuda«. Svi štokavci za njega su Srbi koje je rimska propaganda (misije) prevela na katoličku vjeru, a austrijska vlast poslije od katolika napravila Hrvate. Tu je priču formulirao još Nikodem Milaš na pragu 20. stoljeća. Tu priču čujemo od predstavnika srpske države i SPC-a i nakon što smo prešli prag 21. stoljeća.
DR. BOGOVIĆ: Bio sam član zaklade »Pro Oriente« u Beču i sudjelovao na nekoliko njihovih znanstvenih skupova. Jedan je bio o izabranim narodima i veoma mi se dopao. I o tome ima mnogo podataka u mojoj knjizi. Mi se susrećemo u povijesti i sadašnjosti s primjerima da pojedini narodi uzimaju sebi pravo koje drugima ne dopuštaju, jer – kako kažu – oni imaju neku posebnu misiju u svijetu. U povijesti imamo Židove kao izabrani Božji narod, poslije su kršćani novi izabrani Božji narod. U novije vrijeme pojavile su se ideologije kao komunizam, fašizam, nacionalsocijalizam i druge koje su maknule ono »Božji« i temeljile svoju izabranost u ideologiji. Ni jedan narod nije na to imun, pa ni hrvatski, a među Srbima je ideologija svetosavlja impregnirana tom ideologijom izabranja.
DR. BOGOVIĆ: Thomas Bremer katolik je koji je studirao u Beogradu, oženio katolkinju Hrvaticu, veoma obrazovan i komunikativan čovjek. Biskupska konferencija Njemačke izabrala ga je za moderatora više sastanaka stručnjaka Hrvata-katolika i Srba-pravoslavaca. Nije mu bilo lako stajati između nas, pogotovo kada je iskrilo na bojištu. Jednom su sa srpske strane poslali na sastanak tzv. memorandumaše, tvorce Memoranduma SANU-a, Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića i Slavenka Terzića. Oni ni po čemu nisu pokazivali da su vjernici niti ih je išta od vjere zanimalo. Nisu se ni trudili da nešto argumentima dokažu, ali su pričali i pričali. Nakon mojega predavanja od 15 minuta, Ekmečić je postavljao pitanje ravno 30 minuta. Važno je bilo pojesti vrijeme. Upravo sam tada osjetio besciljnost naših razgovora. Pitao sam pravoslavnoga đakona Puzovića zašto su pozvali nevjernike na sastanak. Odgovorio je da oni najbolje poznaju brojke, tj. koliko su katolici ubili pravoslavaca, Hrvati Srba. Nije ni on vjerovao u točnost tih brojki, ali je ostavljalo dojam, pogotovo kod stranih stručnjaka kojih je uvijek bilo u velikom broju. No njihova igra brojkama nije imala ništa s vjerom ni sa znanošću. Tu smo npr. čuli da su ustaše nastali iz trećega reda sv. Franje. Ja sam bio voditelj hrvatske skupine povjesničara i jasno sam rekao organizatoru da kao svećenik i teolog ne ću dolaziti na sastanke u kojim vjera ništa ne znači. Općenito govoreći, na svim sastancima na kojim sam bio jedva se ikada vjernički nešto obrazlagalo. Uvijek je bilo pitanje granica, srpskih zemalja, genocida. Danas sam još više svjestan da je uz znanstveni put jednih prema drugima potrebno otvarati putove koje znaju trasirati samo dobri ljudi, svetci i mučenici.
DR: BOGOVIĆ: Kako sam već više puta rekao, između Hrvata i Srba najspornije je pitanje države, a ne Crkve. I onda kada se sastanu crkveni ljudi s jedne i druge strane, razgovara se o problemima koji su zapravo u kompetencijama država. Zato sam na kraju stavio poglavlje posvećeno državnomu i nacionalnomu suverenitetu. Kod Srba je ta problematika obuzela jednako državne i crkvene strukture. Zbog povijesnih prilika, Hrvati su u prošlosti veoma suzdržano govorili o nacionalnom suverenitetu, a to nam je ušlo toliko »pod kožu« da se i danas osjeća ta suzdržanost. Stekli smo državu, ali ne znamo kako ju treba »držati«. Pokušao sam u povijesti naći razloge za takav stav.
