Jedne sam večeri gledao televiziju i jednu od epizoda iz serije »Priča o Bogu« koju vodi stariji crni glumac Morgan Freeman. U toj epizodi vodio je razgovor s medicinskom sestrom kojoj su se trudnoća i porod jako zakomplicirali. Porod je bio jako rizičan i unatoč tomu što su njezine kolegice i kolege na klinici za porođaje dali sve od sebe zajedno s ekipom liječnika specijalista. U jednom trenutku aparati na koje je bila priključena počeli su pokazivati prestanak funkcije vitalnih organa. Nastala je panika, a liječnicu su rekli da ju »gube«, što je na žalost izreka u mnogim operacijskim dvoranama kada nastupa klinička smrt. No u cijeloj toj drami dogodio se obrat života i smrti. Ona je ipak preživjela dramu života i smrti pa je voditelju koji vodi tu televizijsku seriju ispričala kako je u svemu tome vidjela rajsku ljepotu i kako joj je prišao anđeo koji joj je rekao: »Ideš sa mnom ili se želiš vratiti?« Ne znamo u kakvom je stanju ona bila u tom trenutku, ali je rekla da se želi vratiti. I zaista se vratila u ovozemaljski život. Rodila je kćer, koja je u toj priči već bila odrasla kad je prilog snimljen. No i ja sam imao prilike čuti slične priče ljudi koji su bili na samrti i ispričali su kako su ulazili kao u neki tunel s puno svjetlosti i čuli glas koji ih je pozivao: »Dođi, dođi!« No smrt nije nastupila i oni su se čudom našli ponovno na životu nakon kliničke smrti. Kao praktičan vjernik pitam se: Vjerovati u to čudo ili ne vjerovati? Naime, čvrsto vjerujem da je Bogu sve moguće. Međutim, trebam li sumnjati u takva čudna događanja? Na kraju ovoga nastavka serije na televiziji medicinska sestra koja je sve ispričala u prisutnosti svoje odrasle kćeri rekla je: »Bog je ljubav«, pa je i voditelj Morgan Freeman ponovio: »Bog je ljubav.« I ja, na kraju ovoga pisma kažem: »Bog je ljubav. Bogu ništa nije nemoguće.« Griješimo li možda ako u takva čuda vjerujemo ili griješimo ako ne vjerujemo?
Čitatelj
»Čudo je slobodni zahvat Božji unutar stvorenja i u čovjeku kojim se izražava pobjeda nad zlom i poziv na sudioništvo u Božjem kraljevstvu. Čudo se razlikuje od puke natprirodne pojave, kojom se zapravo očituje izvanrednost i sjaj; ono, naprotiv, predstavlja poziv na vjeru kako bi ona postala istinskija te se prepoznala Božja prisutnost.« Tako o čudu piše sadašnji rimski pomoćni biskup mons. Rino Fisichella, inače ranije dugogodišnji profesor fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Mons. Fisichella potom pojašnjava što znači čudo u Starom zavjetu te zaključuje da se u svakom slučaju čudo promatra kao »čin kojim Bog daje da ga upoznamo; ono nije u mogućnosti čovjeka koji pak pred tim znacima veličine stoji udivljen i zapanjen«. Novi je zavjet isto prepun opisa čuda, ponajprije onih što ih je učinio Isus: egzorcimi, ozdravljenja, neočekivani darovi, uskrišenja, pojašnjava mons. Fisichella i navodi da su »sva izvješća o čudesima koja nalazimo u evanđeljima obilježena teološkom namjerom evanđelista koji, pomoću njih, želi izraziti neki vid Isusove osobnosti«.
Teološki gledano, čudesa imaju svoju svrhu: »ona nije prije svega u tome da pobude vjeru, nego da daju vjerniku da prepozna Božje djelovanje, a ne da u nj vjeruje na osnovi znamenja«. »Svrha čuda je prije svega pokazati ljubav i milosrđe Božje; to su, dakle, znakovi koji nas tjeraju da vidimo neprekidno djelovanje Otčevo na dobro svoje djece«, a jednako tako čudesa svjedoče o prisutnosti Božjega kraljevstva među nama ljudima i o plodovima toga kraljevstva: »Imaju dakle objaviteljsku vrijednost budući da izražavaju moć i slavu Sina Božjega nad stvorenjem.«
Ipak, u kontekstu pitanja koja postavljate, treba znati da čudo ostaje znakom koji potiče na razmišljanje i na razlučivanje, ono se ne zbiva samo u redu naravi ili u tjelesnosti osobe, nego osobito u tišini preobrazbe srca. Zato čudo uvijek, u svakom slučaju, traži ozbiljno razmišljanje i razlučivanje, bez površnosti i senzacionalizma, kako bi se u cijelosti procijenila njegova »nabijenost objaviteljskim sadržajem«, pa je u tom pogledu potrebno razlikovati između Isusovih čuda i onih koja se događaju nakon njegova uskrsnuća po zagovoru Majke Božje ili svetaca. Što se tiče čudesa koja se događaju nakon Isusova uskrsnuća, treba, navodi mons. Fisichella, »imati pred očima da i njih značenjski valja staviti u obzor Kristovih čudesa; moraju dakle biti znakovi za vjeru, a ne znamenja poradi znatiželje, ili plod magije«. »Pod tim vidom prikladno je da se smanje predrasude i predshvaćanja u onoga koji pod svaku cijenu želi spasiti bilo znanstvenost vlastita pogleda ili nedodirljivost svemira.« Zbog toga mons. Fisichella poziva znanstvenike, filozofe i liječnike da pred »čudesnim događajem« ostanu pri ozbiljnom razmatranju i raščlambi prirodnih zakona, fizika i kozmosa i svih oruđa – pa i najsloženijih – koja imaju da bi istražili taj fenomen, što u televizijskoj emisiji ipak ne možemo sve vidjeti, no o čudu »progovara čovjek vjere jer prepoznaje da mu je molitva uslišana i da se očitovala milosrdna dobrota Božja«. »Čudo, i za vjeru, ostaje izvanrednim događajem pomoću kojega Bog daje znak svoje objave«, pa ga moramo gledati u tom kontekstu. U televizijskoj seriji riječ čudo možda i izgovara čovjek vjere jer želi poručiti da osjeća da mu je molitva uslišana i da je Bog pokazao svoje milosrđe, no mislimo da si stvarate nepotrebne dvojbe trebate li ili ne trebate vjerovati u to »čudo« opisano na televiziji.
