Hrvatska književnost prve polovice 20. st. obilovala je svećenicima vrsnim književnicima: Benac, Bujas, Hranilović, Katić, Kokić, Pavelić, Perica, Petravić, Petrov, Poljak, Subotić, Šegvić, Vežić, Vijolić… Poratne teškoće nisu dopustile takav zamah književnoga stvaralaštva, ali je zapaženih svećenika književnika bilo, primjerice Augustinović, Ban, Bubalo, L. Kordić, P. Kordić, Korner, Kupareo… a među njima i Josip Kropek Alkar.
Rođen je 10. ožujka 1944. u Čakovcu, gdje je završio osnovnu školu. Potom je došao u Franjevačko sjemenište u Zagrebu, dobivši u novicijatu ime fra Metodije. Tijekom gimnazije osobito je bio zadivljen pokojnim kardinalom Alojzijem Stepincem pa je sam sebi nadjenuo nadimak Alkar, kao kraticu od Alojzije kardinal. Nakon mature 1964. napustio je franjevački red i upisao je bogosloviju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1971., kad je bio i zaređen za svećenika. Najprije je bio u službi kao kapelan u župama Šestine, Remetinec i Savski gaj u Zagrebu. Od 1975. pastoralno je djelovao među Hrvatima u Danskoj, u Kopenhagenu, gdje, je, uz ostalo, izdavao i uređivao list »Domovine gruda« 1977. – 1978., a objavio je 1979. katekizam »Vjerujem«. Od 1980. vodio je Hrvatsku katoličku misiju u Malmöu u Švedskoj. Godine 1981. pokrenuo je i uređivao list »Svjetlo domovine«. Umro je u Malmöu 15. travnja 1989., a 28. travnja pokopan je u Čakovcu.
Od osnovne škole pokazivao je smisao za kazalište i književnost. Na bogosloviji je dramatizirao Kumičićevu »Urotu«, poslije više puta izvedenu, u kojoj je i glumio, a glumio je i u dramatizaciji »Mislibolesnik ili Hipokondrijakuš« Tituša Brezovačkoga te u prikazanju srednjovjekovne Muke, koju je također dramatizirao, a 1975. bio je angažiran kao savjetnik za uprizorenje »Gubec-bega« u Stubici. Godine 1982. napisao je povijesnu dramu u tri čina »Veliki zavjet Hrvata« te kraću dramu »Katarina Kotromanić«.
Pjesmama i vjerskim proznim crticama surađivao je u »Glasniku Srca Isusova i Marijina«, »Vjesniku Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja« i »Kani«. Godine 1965. izdao je tipkopisnu zbirku »Proljeće«. »Sabrane pjesme« priredio mu je i tiskao Zvonimir Bartolić 1994. Nastale izvan tijekova recentnoga hrvatskoga pjesništva šezdesetih i sedamdesetih, njegove su pjesme većim dijelom intimistička i meditativna autobiografija. Kompozicijski i tematski različite, pisane slobodnim stihom i u sroku, pretežno su religiozne, domoljubne i intimne, »obilježene spiritualno-metafizičkom sastavnicom i aporijama zemaljskoga i božanskoga te manifestiranjem osobne pobožnosti i skrušenosti, izdvajaju se među drugima prenaglašene retoričnosti« (T. Rogić-Musa).
Njegov pjesnički izraz karakterizira lapidarnost, primjerice u pjesmi »Božić 1971.«:
Prošao je dan!
Prošli su sni, čekanja, molitve, nade, darovi,
prošli su kao djetinjstvo!
Ostao je umor, magla, bor i večer i… Božić!«
Slično u »Čovjeku boli«:
Njegovo lice krvlju preliveno,
glavu ovjenčanu trnjem
i velike njegove patničke oči.
A na licu srce!
– Srce opraštanja.
I želio sam da na tome licu budem
naslikan i ja i svi patnici svijeta,
svi u jednoj suzi ispisani.
To bi bila slika
jedina na svijetu,
slika ljubavi!«
Neke su mu pjesme molitvenoga karaktera:
nad kolijevkom
moga sna.
Put se probijao
kroz trnje, korov i tamu.
A srce je plakalo i žeđalo
za jednim pogledom
Tvojim,
o Bože moj!
krvavi plamen i nedostiživ stijeg.
U trnju sam molio
za jednim pogledom Tvojim,
o Bože moj!
i krenuo stazom
tuđega sna,
ali i tu je trnje bilo
tamno kao vječna noć.
Gavrani su graktali
ko smrt da traže
ali i oni će pobjeći
pred jednim pogledom
Tvojim,
o Bože moj!
na moj put.
Mladost me nosi
na krilima sreće
– blagoslovi let
Nemoj da je sunce škrto
na mojoj stazi
Nemoj da ljubav se zove bol.
Nemoj da ruža sakrije svoj cvijet;
Pogledaj na me,
o Bože moj!« (»Molitva«).
Pisao je i na kajkavskom književnom jeziku i te pjesme imaju naturalističan ton:
blatni, zmazani, žalosni.
Ideju križi rasklimani,
lampaši s potrtimi glaži.
Ideju popi blatni – popevaju kak raštimane gusle.
Ideju babe i dedi, proklinju blato i sneg.
I mužikaši ideju kak da se bez njih ne more
v zemlju oditi.
V sredini ideju naše rake
nove, na zlatno pofarbane,
Isuseki i angeli okoli nabiti.
Ideju sprevodi naši…,
navek naši!
Jer denes su njega, a zutra budu
mene zakopali.
Ideju sprevodi naši…« (»Sprevodi«).
U ostavštini su očuvane pjesme, dnevnički zapisi, kazališne adaptacije, dramatizacije i igrokazi. Nedvojbeno, Josip Kropek ima zapaženo mjesto u leksikonu hrvatskih svećenika književnika.
