U odlomku iz Djela apostolskih Kornelije hrli ususret Petru i klanja mu se. Petar ga na to upozorava: »Ustani! I ja sam čovjek.« U susretu s ljudima rimske i helenističke kulture, koji su imali drugačiji svjetonazor od semitskoga, često će Isusovi učenici morati dokazivati da silu njihova nauka ili čudesa što ih čine ne treba pripisivati njima, nego Kristu koji po njima djeluje. Kršćanski nauk ne ovisi o snazi i sili njegovih navjestitelja, nego o sili Duha Kristova koja se po tim svjedocima očituje.
Nakon što je Kornelije Petru prepričao svoje viđenje i izrazio svoju spremnost da čuje sve što mu »zapovjedi Gospodin«, Petar uzima riječ i kaže: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran.« On zapravo potvrđuje starozavjetni nauk. Doista, u Ponovljenom zakonu piše: »Gospodin Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima, Bog velik, jak i strašan, koji nije pristran i ne dâ se podmititi; daje pravdu siroti i udovici; ljubi pridošlicu, daje mu hranu i odjeću.«
Iako ovaj tekst ima socijalnu konotaciju i poziva na milosrđe prema najslabijima, pa tako i prema strancima, još se u njemu ne nalazi temelj za pristup stranaca u religijski sustav izraelskoga naroda. Bez obzira na to, pisac Djela apostolskih, koristeći se tim Petrovim govorom, želi naglasiti da je ono što slijedi već predviđeno u Starom zavjetu. Budući da Bog nije pristran, njemu je »u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu«. Što je u hrvatskom prevedeno izrazom »mio je«, u grčkom izvorniku glasi dektos estin, pa bi ispravnije bilo prevesti »prihvatljiv je«. Riječ je o obrednoj terminologiji koja se odnosi na čistu žrtvu koja je »prihvatljiva« Bogu. Njemu su »prihvatljiva« djela bogobojaznosti i pravde pa su mu »prihvatljivi« i oni koji ih čine. Već je u Knjizi proroka Izaije naviješteno da će na svršetku vremenâ žrtve pogana »biti prihvatljive« (grč. esontai dektai) Bogu. Liturgijsko čitanje odmah prelazi na opis silaska Duha Svetoga. Sveti pisac time daje slično značenje tomu događaju kao i događaju silaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice. To pak izaziva čuđenje Petrovih pratitelja »iz obrezanja«, pod kojima se misli na kršćane židovskoga roda. Oni se čude što Duh Sveti silazi i na pogane. Tim događajem obilježena je prekretnica u povijesti spasenja. Bog doista nije pristran i njegova poruka spasenja nije ograničena samo na židovski narod, nego je otvorena za sve, što i potvrđuje slanjem svoga Duha koji daje one iste darove poganima kakve je dao i Židovima. Kako bi naglasio da širenje kršćanske vjere i prema grčko-rimskom svijetu i kulturi nije bila samovoljna odluka Petrova i osobito Pavlova, pisac stavlja na Petrova usta riječi: »Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?«
Evanđeoski odlomak nastavlja čitanje Isusova govora o trsu i lozi koji je započet prošle nedjelje. U središtu toga drugoga dijela besjede o jedinstvu vjernika s Kristom i po njemu s Otcem nalazi se ljubav: »Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.« Sad je dan odgovor na pitanje što znači biti loza na trsu koji je Krist. To znači da čovjek mora dopustiti Otcu, vinogradaru, da ga obrezuje i čisti. Riječ je o vrhuncu poznavanja Krista i poznavanja Boga, po kojem Otac i Sin čine »jedno« i po kojem i vjernici međusobno čine »savršeno jedno«. Kristova je ljubav očitovana u njegovu svjesnu predanju u smrt, koja je značila »uzdignuće« i »proslavu«. Na takvo svjesno predanje jednih za druge pozvani su i vjernici, kako bi »ostali u ljubavi« Isusovoj, s njime savršeno združeni. Život vjernika sastoji se u čuvanju Isusovih zapovijedi, a on je sâm tome primjer. Takav život, takva ljubav, takvo zajedništvo i takvo poznavanje Otca, Sina i onih koji su njegovi dovode do radosti. Mesijanska radost, radost Sina i potpuna, savršena radost njegovih sljedbenika znak je posljednjih vremena. Kako bi ušli u tu Isusovu radost, vjernici moraju ljubiti Isusovom ljubavlju, ljubavlju koja je spremna ići sve do smrti. Na taj način, suobličujući se s Kristom, oni koji su njegovi nisu više sluge, to jest robovi (grč. douloi) koji ne bi znali nakane i volju svoga gospodara, nego su Isusovi »prijatelji«, jer im je poznato sve što je Sin »čuo od Otca«. On ih je i izabrao i »postavio da rod donose«. Taj rod je njihova ljubav i čuvanje zapovijedi, a budu li tako činili, i njihove će molitve, izrečene u ime Isusovo, biti uslišane. Na taj se način proslavlja Otac u Sinu.
Prva Ivanova poslanica poziva vjernike da ljube jedni druge »jer ljubav je od Boga«. Ljubav je odlika Boga, dapače, sâm Bog je ljubav. Doista, Bog ljubi svoj narod, a ljubav je njegova vječna, kako to potvrđuje i prorok Izaija: »U provali srdžbe sakrih načas od tebe lice svoje, al’ u ljubavi vječnoj smilovah se tebi.« Ta se vječna ljubav kojom je Bog »ljubio svijet« očitovala u slanju njegova Sina jedinorođenoga. Prije nego što je čovjek ljubio Boga, Bog je ljubio čovjeka i poslao svoga Sina »kao pomirnicu za grijehe naše«. Plod Božje ljubavi, baš kao i u proroka Izaije, njegovo je smilovanje i oproštenje grijeha. Stoga, ako žele doista upoznati Boga, a to znači biti jedno s njime, vjernici moraju ljubiti jedni druge. To znači živjeti »po njemu«, po Sinu jedinorođencu što ga je Bog poslao u svijet.
