Papa Pavao VI. je rekao: Mir je djelo pravde. Ne možemo se zauzimati za mir i tražiti da se ostvari mir a da ostanu nepravde koje uzrokuju nemire i ratove. Danas, slično, kao da svi želimo, trebamo željeti, dobro migrantima, a ne želimo uopće dijalog o uzrocima i otklanjanje uzroka migracija. Takvo neko površno, površinsko »dijalogiziranje«, koje ne priznaje i ne želi raskrinkati zlo, laž, nepravdu – koje su uzrok migracija – ne može biti plodonosno.
Kaže se da je politika umijeće mogućega u ostvarenju vlastitih interesa. Tomu služe političke stranke i stranačka borba. Može li biti nekoga općega zajedničkoga interesa svim strankama? Je li to interes naroda ili obitelji? Ali, za suvremene ideologije ni obitelj ni nacija kao narodi nisu nikakve pozitivne vrijednosti. Sada je jedini nesporan zajednički interes – interes kapitalizma – neprestani ekonomski rast. Ali on najslabijima i najsiromašnijima ne donosi nikakvo dobro. Tko se bori za njihov interes opstanka? Nitko. Oni su nužna kolateralna žrtva rasta i razvoja. Kao što su to bili Indijanci u SAD-u. Netko mora propasti da bi drugi napredovao. To je bit tržišne ekonomije. Treba biti konkurentan. Ako nisi, i bolje je da propadneš i nestaneš, da ne smetaš.
O čemu bi moglo biti dijaloga, suradnje, suodgovornosti? Ni o čemu. Ni u Crkvi, ako glavni zajednički cilj i zadaća nije evangelizacija – oživotvorenje evanđelja i Božjega zakona. A pogotovo ne u društvu tržišnosti, privatizacije i konkurentnosti ljudskih interesa, prava i sloboda. A zašto se onda govori o dijalogu? Zato da se sve još jače zamagli i zamuti kako bi se još uspješnije moglo loviti u mutnom.
Nameće se teza: u dijalogu nisu važne ideje i načela, nego živi čovjek. A postoji li živi čovjek bez ideja i načela, bez filozofije, znanosti, religije, morala, duhovnosti? Ili čovjek ništa od toga nema i ne treba kao ni životinje? Neka čovjek živi nagonski kao životinje. (…) Ako se život čovjeka izjednači sa životom životinje i svede samo na funkciju hranjenja, razmnožavanja i uređenja boravišta: kuće, stana, gnijezda, jazbine, brloga… je li to ljudski život? U Crkvi, kao i u svemu, prema evanđelju, stalno postoje dva puta: jedan uzak Kristov put upoznavanja i poštivanja Božjega zakona, Božje riječi, evangelizacije, obraćenja i spasenja, duhovnosti, vječnosti, pravde, istine, dobra za sve jednako, za svakoga jednako – i drugi, široki put osobnih interesa, prava i sloboda za mene, bez obzira na druge i na račun drugih, put materijalizma i vremenitosti, sekularizma i bezbožnosti, ateizma i grijeha nepravde, neistine, zla, tame, smrti, neljubavi, nejednakosti, nejedinstva, nego rivalstva, konkurentnosti, sukoba, nasilja, iskorištavanja, pokoravanja, ponižavanja drugoga, uzdizanja nad njim, vladanja, iskazivanja moći nad nemoćnim… Ta dva evanđeoska puta idu u suprotnim smjerovima. Između njih ne može biti dijaloga i suradnje. Dijaloga ne može biti ako sudionici nisu istoga dostojanstva, i ako ne postoji isti, zajednički, pozitivni sadržaj i cilj dijaloga.
Čitatelj
Od doba pape Pija XII., čije je geslo pontifikata bilo »Opus iustitiae pax – Mir je djelo pravde«, i njegovi su nasljednici – Vi spominjete Pavla VI. – redovito o miru pisali kao o djelu pravde ili solidarnosti, kako je to rekao papa Ivan Pavao II. I mir nije samo odsutnost rata, nego mora biti »ostvarivana ljubav« kao što je pisao dr. o. Špiro Marasović.
A za taj smo mir odgovorni svi, ali veliku odgovornost nose posebno političari koji svojim odlukama utječu na sam mir u našim društvima i u svijetu. Prema crkvenom gledanju, politika nije »umijeće mogućega u ostvarenju vlastitih ciljeva« nego je »kolektivno i stalno djelovanje, ona je velik i smion pothvat čovječanstva, s uvijek novim i širim dimenzijama«, o čemu su još 1999. godine pisali francuski biskupi u dokumentu »Za rehabilitaciju politike« (ZRP), dodajući da »ona zadire istodobno u svakidašnji život i u sudbinu čovječanstva na svim razinama« (ZRP, 3). Ali, slika koja se o njoj stvara u našim društvima (trebamo li reći išta o trenutačnim događajima u našem društvu?) zahtijeva njezino ponovno preispitivanje jer je djelovanje koje joj je namijenjeno plemenito i teško. Stoga bismo s francuskim biskupima trebali reći da svi oni koji se za nju »opredjeljuju, kao i svi oni koji žele pridonijeti ‘suživotu’, zaslužuju naše ohrabrenje«, te politiku – kao ni crkveno djelovanje – ne bismo trebali obezvrjeđivati, nego bismo o političkoj stvarnosti trebali imati jasan pogled.
A jasan pogled pokazuje nam koji su ciljevi politike – od kojih i Vi u pismu nabrajate neke – među kojima su ostvarivanje suživota, obuzdavanje nasilja, ali ponajprije težnja prema općemu dobru, jer političko ustrojstvo zbog potonjega i postoji. Opće dobro »nije samo ukupnost posebnih, individualnih ili kolektivnih interesa koji se često međusobno suprotstavljaju«. »Ono ‘obuhvaća ukupnost uvjeta društvenoga života koji omogućavaju ljudima, obiteljima i skupinama da se lakše i potpunije ostvare i ispune’. Stoga opće dobro mora biti predmetom neumorna nastojanja da se postigne ono što će služiti većini ljudi, što će omogućiti poboljšanje položaja najsiromašnijih i najslabijih. Ono ne smije voditi računa samo o interesu sadašnjih, nego i budućih naraštaja, ne gubeći iz vida trajni napredak« (ZRP, 9), pri čemu političarima mogu poslužiti putokazi naše kršćanske vjere kao što su primat dostojanstva ljudske osobe, pozornost usmjerena na siromašne, vlast shvaćena kao služba, poštivanje političkih suparnika, kao i razdioba i sveopća namjena dobara, uz demokratsko ponašanje i otvoren dijalog na koji i Vi pozivate i čije nedostatke uočavate.
