– Ustaj, Vilko! Budi se, diži se – ženina ruka na mom ramenu ne popušta – dolazi nam rodbina s Krka…
– Frka?? Što trka?… Frka, trka, koja sad strka?! Prošlu smo subotu hodali – bun(t)ovno ustajem i teturam prema kuhinji – za život… Kud sad, što je sad na redu, koja trka, koji hod?
– Hod za potpis! Dolaze nam stric Anton, teta Katica i svi njihovi, potpisati se za ova dva referenduma…
– Daj, zafrkavaš me?? – ne vjerujem vlastitim ušima, dok očima još bez naočala ionako ništa ne vidim. – Na cijelom najvećem i još »zlatnom« otoku nisu našli papire da se potpišu?!?
– Tja, nisu… – mirno odgovara moja Jelica ženica. – Prošlu su nedjelju krenuli na mjesto gdje su čuli da se potpisuje, ali… Ili su promašili vrijeme ili mjesto radnje, nisu našli nikog…
– »Krčki jeti«, navodno viđen da prikuplja potpise… Pa dobro, pa nije njima Zagreb najbliži grad! Što nisu išli u Rijeku? – još se moje »drugo ja« buni zbog ranog vikend-buđenja. – Hej, čekaj, zar nisi govorila da su i oni prošle subote bili u Rijeci na »Hodu za život«, što se nisu tad potpisali??
– Pa moj ti, »bleso«, gdje ti živiš? – pogledom između sućuti i prijezira prostrijeli me Jela. – Nisi čuo da je riječki gradonačelnik potpuno zabranio prikupljanje potpisa za »istanbulski referendum«, a za ovaj drugi, »izborni«, dao je čak jednu lokaciju. Ali na dan »Hoda za život«, za svaki slučaj, zabranio je prikupljanje potpisa i na toj lokaciji! »Šerif«, »Lex šerif«…
– Ma, »car«! Nadmašio je sve, čak i našeg gradonačelnika, vječnog šerifa »Bandi Earpa«! – uključi se u »sat informiranja« i moj već debelo razbuđeni punac. – »Lex car«! Car samovolje i svepameti! »Samoustavno« ocijenio neustavnost referendumskih pitanja, ustavne stručnjake proglasio tupanima, u »svome« gradu uspostavio svoju samovladu… Čovjek sve sam zna i može. I hoće! »Obi car«, nema takvog do Kine, Japana i Ognjene zemlje!
– Ma daj, zabranio prikupljanje potpisa!?! U drugom po veličini gradu u Hrvatskoj »velikodušno« je »dao« jedno mjesto za »Narod odlučuje«?!? – još ne vjerujem snenim ušima. – Pa kako to može?! Što je to? Novi Mao, Staljin?? Ceausescu, Pol Pot… i kako su se još sve zvali ti crveni diktatori?!?… Novi »drug« Tito?!?
– E to, baš to, novi Tito! Zato bih ga ja takvog i čuvao, »preparirao«!
– Daj, tata, što to govoriš? – zgranu se Jelica. – Baš nam sad takvi trebaju…
– Trebaju, još kako! – čvrsto je uvjeren stari Jura. – Ja bi njemu i sličnima, a ima ih još pun koš, al’ on mi je, ono, baš po mjeri… Samo mu staviš dva tri »čvarka« na ramena, na glavu nabiješ onu »šapku« s »dopuštenom« petokrakom, i eto ti ga, Tita! Pa ga vodiš po školama i fakultetima, da se ne mučiš mladima objašnjavati i analizirati što je to bio komunizam! Vodaš takvih nekoliko naokolo kao »jednoumlje uživo«, kao »hodajući dokaz« komunističke širine duha i uma, tolerancije, uvažavanja različitih… Učas bi mladi, na svoje oči i uši, shvatili koliko je veze imao komunizam s demokracijom, ljudskim, manjinskim i drugim pravima, jer svaki je pravi komunist bio »uvijek u pravu«, baš kao i »riječki car«, i unaprijed je znao »o čemu ima narod da se izjašnjava«. Ni o čemu. Lekcija gotova, svi naučili.
– Puno pričaš, stari… – prekinu ga punica. – A sam još nisi potpisao nijedan referendum jer »teško hodaš«?! Da je jezikom iz kuće potpisat, ha?
– Bolje se oblači, tata, pa brzo i ti s krčkom rodbinom… – pogurnu ga moja i njegova Jelica. – Potpiši, dokaži da si i politički pismen, a ne samo usmen!
