Potreba kritičkoga analiziranja većine društvenih i političkih zbivanja i željenih zakonskih promjena zahtijeva i upozoravanje na opasnosti koje otežavaju naše »putovanje u bolju budućnost«. Zato ideja vodilja na tom putovanju treba biti kontrolirana starom latinskom poslovicom »Historia magistra vitae est« (povijest je učiteljica života), što u proširenom tumačenju znači da se za gledanje na današnjicu preporučuje usporedba s prošlošću. Dakle, svaki naš građanin trebao bi biti informiran o svim događanjima i promjenama u gospodarskoj, radnoj, mirovinskoj, demografskoj i socijalnoj politici, i to uspoređivanjem s istim ili sličnim problemima iz prošlosti.
O svemu tome često govore u javnom životu ljudi iz raznih društvenih struktura, brojni znanstvenici, ali i dužnosnici vlasti, političke stranke i brojne udruge. Treba više izbjegavati tzv. »tajne«, kojima je svrha prikrivanje nepoštenih namjera. Sva ta istupanja pomažu nam uočavati začetke neiskrenosti, nepoštenja i budućih prijevara u gospodarenju, ali i dobre namjere za ostvarenje općega dobra većine. Ipak, problem je u prepoznavanju, nažalost često prekasnom. Naime, unatoč tomu, prepoznavanja pljačke i grabeži često su otežana jer se prave namjere formalno skrivaju nedorečenim propisima ili izvrću pogrješnim tumačenjima tih propisa. Kod toga je posebno zanimljivo područje uvođenja raznih povlastica za pojedine društvene skupine, posebice dopuštanje olakoga bogaćenja određenih skupina stručnjaka »spasitelja« kao što je slučaj »Agrokor«. Tada se obično rasplamsava bitka za uključivanje u sustav povlastica raznih skupina koje se osjećaju zaboravljenima ili se smatraju povlaštenima ili nezamjenjivima.
To se očituje zahtjevima za izjednačavanjem, ukidanjem, smanjivanjem ili proširivanjem nekih posebnih prava. Političari i razni glasnogovornici pojedinih skupina, a često i predstavnici pojedinih udruga, rasplamsavaju bitku oko tobože »načelnih pitanja«, iako je zapravo sve to manje ili više demagogija i politička korupcija. Mnogima su puna usta fraza o narodu, pučanstvu, ljudima, obitelji, djeci, nacionalnim i državnim interesima, iako najčešće pritom misle na svoje interese.
Praćenjem pripreme i izrade raznih zakona i propisa mogu se uz stvarne stručnjake prepoznati i razni »stručnjaci«, koji se iz udvornosti prema političarima (koji ipak sve odlučuju) ponašaju po obrascu »veži konja gdje ti aga kaže«. Posljedica je da unatoč hrvatskomu deklariranomu katoličanstvu većine, umjesto solidnosti i solidarnosti počinju prevladavati partikularni interesi pojedinih socijalnih ili političkih skupina ili neformalnih privatno-interesnih skupina. U početku je sve obavijeno nepotrebnim velom tajnosti, ali se pod pritiskom javnosti ili zbog pogrješne procjene o budućoj uspješnosti javnosti obznane autori projekta ili zakona. Međutim, kada projekt ili zakon doživi neuspjeh ili samo dođe pod sumnju, tada više nema »ja«, nego neka nedefinirana skupina stručnjaka ili odvjetnička kuća. Tako mnogi politički dužnosnici s golemom sigurnošću i unatoč nepoznavanju problema s lakoćom daju prijedloge ili donose odgovorne odluke, kojima se usmjeravaju određena kretanja i određuju sudbine građana, a zapravo izbjegavaju vlastitu odgovornost. Ako zbog takvih pogrješnih ili nepromišljenih odluka nastupe štetne posljedice, olako se prelazi preko toga i nitko ne odgovara, iako bi odgovornost trebala biti važno obilježje prave demokracije.
Da bi se izišlo iz takve prakse, možda bi trebalo uvesti »metodu promatranja iznutra« te bi se opisivanjem određenih pojava i promjena upućivalo istodobno na moralnu, društvenu i političku pozadinu predlaganja i donošenja određenih propisa, a uz to pružalo i korisne savjete. Problem nastaje u prepoznavanju i izboru podobnih, stručnih i moralnih ljudi. Zato naš put u »novu bolju budućnost« s »povratkom u kapitalizam« ima previše pogrješaka i lutanja, pa je više sličan »hodu raka« nego kretanju naprijed. Politički i moralni kameleoni brzo se i prividno prilagođavaju pa svojim neznanjem, nekritičnošću ili čistim sluganstvom prema pretpostavljenima sramote struku i znanost. Istodobno mnogi političari zbog vlastitoga nepoznavanja određene struke nasjedaju takvu ponašanju, pa se uz privid stručne pomoći tako prilagođenih kadrova grijesi i nedostatci samo nadovezuju. Nedovoljno obaviještenu javnost obmanjuje se često objavljivanjem netočnih podataka ili pogrješnim komentiranjem točnih podataka, te tako polako ali sigurno usmjerava u pogrješnom pravcu. Postiže se učinak »kukavičjega jajeta u tuđem gnijezdu«.
Primjećuje se nesposobnost cjelovitoga uočavanja i tumačenja stvarnih uzroka sadašnjega teškoga stanja. Brojna struktura nesposobnih kadrova sada sustavno i sračunato uništava zatečena mjerila moralnosti, poštenja i pravde.
To nesnalaženje većine pripadnika sadašnjih vlasti potvrđuje da je nepovjerenje prema struci još uvijek prisutno. Nema dovoljno uvjerljivih, potpunih i shvatljivih objašnjavanja važnijih zakonskih promjena i društvenih događanja. Prenagljene, nespretne, neodgovorne, pa i svađalačke izjave pojedinih čelnika vlasti, makar često i opravdane, ne postižu cilj i imaju loš odjek u javnosti. Većina dosadašnjih vlada pokušava samo vladati, ali ne zna upravljati za opću dobrobit. Zbog često krivo utemeljene i formirane svijesti o problemima mnogi i danas misle da su rodbinstvo, stranačka pripadnost, zavičajna povezanost, školska i druga poznanstva odlučujući za prosudbu nečije sposobnosti vladanja i upravljanja. Zato jesmo tu gdje jesmo.
Stoga treba analizirati i kritizirati sve društveno relevantne pojave: iseljavanje u inozemstvo, preseljavanje iz sela u gradove, demografske probleme, osiromašenje socijalnih i mirovinskih fondova, najavljene reforme (mirovinska, radna, zdravstvena i socijalna), povlastice. Posebno bi trebala biti zanimljiva prosudba vjerodostojnosti političkih stranaka i njihovih programa, udruga i njihova korisnost, kao metode stvaranja pozitivne klime za neke promjene, ali i zavaravanja javnosti. Rezignirani i razočarani građanin mora biti potpuno i jasno informiran o svakoj budućoj promjeni, kako bi mogao prosuđivati je li ispravo glasovao, odnosno da bi znao zašto se ne mogu odmah ispuniti neka predizborna obećanja. U protivnom osjeća se izigran, kao objekt demokracije umjesto da bude izravan sudionik izravne demokracije.
