»Put Riječi«, »Na putu za Gdje«, »Cjelov života«, »Dodir neba«, »Put u san« te »Soneti ljubavi« šest je knjiga poezije autora fra Mladena Rozića predstavljenih u utorak 29. svibnja u dvorani hercegovačkoga franjevačkoga samostana u zagrebačkoj Dubravi. Knjige o. Rozića plod su njegova bogatoga pastoralnoga iskustva koje je pretočio u promišljanja o smislu života kroz lirski izričaj.
Govoreći o svojem nadahnuću pisanja poezija, fra Mladen Rozić je istaknuo: »Vjerujem da je razložno pitanje čemu pisanje, posebno poezije. Čemu život ako ne vjerujem kako je moguće učiniti boljim ovaj svijet? Ili ću bar sanjati o tom boljem svijetu, a on postoji u meni – i iz njega želim donositi osmijeh i lijepu riječ. Možda će netko kazati: još jedan u nizu sanjara! Rekao bih da nisam zaneseni naivac. Dapače, usudio bih se reći da sam život dobro upoznao. Upravo su moje misli plod ljudskoga, vjerskoga i racionalnoga promišljanja. Nisam od onih koji bježe od stvarnosti. Svakodnevno se hrvam s njom. Kod mene poezija nastaje u dodiru sa stvarnošću. Ona me često dotakne, izazove, isprovocira. Pokrenut i isprovociran njome, to reflektiram kroz misli koje slažem u stih.« Taj franjevac i pjesnik te jedan od prvih vojnih kapelana Hrvatskoga vijeća obrane ističe da nikada ne treba gubiti nadu. »Da, poezija jest čaroban svijet mašte i razmišljanja. Ona izlazi iz srca koje promišlja i osjeća. Ona ima moć pretočiti se u srca čitatelja i tamo zriti, kao mladi mošt. Tko zaviri u neku od tih knjižica vidjet će da su one ispunjene čežnjom za srećom, radošću, ljubavlju života. Za mene je poezija drugovanje s Tvorcem svega. A njegove su poruke uvijek jasne – naše nisu baš uvijek. A ja se trudim te poruke poslati u novim slikama.«
»Naslovnice ovih pet knjižica nisu slučajne. Od puta u san uz dodir neba ušao sam u cjelov života. Samo me put Njegove riječi može zadržati na putu za povratak sebi. Mislim da smo se previše udaljili od onoga što bismo trebali biti, a trebali bismo biti ljudi koji donose ljubav u ovu našu stvarnost. A donijeti čovjek može ono što ima. Mislim da nam svima treba taj cjelov ljubavi. On bi nas mogao zaustaviti da vidimo gdje smo. Bez toga cjelova teško je odrediti koordinate života. Bez cjelova će nam manjkati osobni stav i dostojanstvo«, rekao je pjesnik.
»U ovom liberalnom – materijalističkom, a onda i bezbožnom svijetu nedostaje ljubavi. Kad nje nema, onda nedostaje lijepa riječ i osmijeh. Ljubav uvijek prati osmijeh. Imam veliku potrebu za lijepom riječju, lijepim druženjem i svim onim lijepim što iz toga proizlazi. A ljepota je u oku promatrača. I svi smo u toj ulozi. I vjerujem kako u svakom od nas ima puno toga lijepoga. Kad bismo to udružili, gdje bi nam bio kraj.«
O. Rozić smatra da je problem života na zemlji u tome što ljudi jedni drugima prestaju biti važni. Ako ljudima pokažemo da su nam važni, oni će to i postati. »Možda je to što pišem mala mapa putovanja izvađena iz njedara, kojom se i sam često koristim.« Za njega život na zemlji nije prostor za kukanje, ni za pretjeranu analizu svega onoga što nije dobro. Smatra da ljudima treba pokazati svoje srce i sve ono što ima u njemu. »Samo čisto i neopterećeno srce može ponuditi lijepu riječ i misao. U našim srcima postoji jedan bolji svijet od ovoga koji živimo. Taj svijet trebamo konačno pokazati. Znam da nije uvijek lako biti najbolja verzija samoga sebe. Još je gore ako je tko u stalnoj kopiraonici današnjega svijeta. U ovom pragmatičnom svijetu vjerujem da se puno može lijepim riječima, a ne koštaju ništa«, istaknuo je o. Rozić.
Rođen je u Ljutom Dolcu kod Širokoga Brijega, a 1983. godine stupio je u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije. Studij filozofije i teologije pohađao je u Sarajevu i Zagrebu, gdje je 1991. godine diplomirao na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Sada je u službi u župi sv. Franje Asiškoga u Bukovici u Bosni i Hercegovini.
