Prema podatcima preuzetim sa službenih stranica Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje (skraćeno: HZMO), počevši od lipnja ove godine zahtjevi za ostvarivanje prava iz mirovinskoga osiguranja i prava na doplatak za djecu, zahtjevi za utvrđivanje tjelesnoga oštećenja i za ostvarivanje svih ostalih usluga povezanih s ostvarivanjem prava iz mirovinskoga osiguranja mogu se osim u područnim službama i uredima HZMO-a besplatno predavati i u poštanskim uredima Hrvatske pošte. To znači da ubuduće Hrvatska pošta može primiti svaki zahtjev za neko pravo iz mirovinskoga osiguranja, potvrditi primanje toga zahtjeva i dalje ga proslijediti mjerodavnim službama HZMO-a na daljnji postupak, a sve bez naplate poštarine. Ta promjena važna je po tome što je naglasak na besplatnosti. Naime i do sada su se zahtjevi upućeni mirovinskim službama mogli predavati poštom, ali uz naplatu poštarine. Ipak zahtjevi nisu besplatni jer se naplaćuju neobvezatne tiskanice zahtjeva. Osim toga nije jasno hoće li Hrvatska pošta imati besplatne tiskanice ili će ih prodavati.
Problem može nastati i u odnosu šalterskoga službenika Hrvatske pošte i podnositelja zahtjeva vezano uz činjenicu prosudbe što se smatra zahtjevom za neko pravo. Naime, Zakon o općem upravnom postupku ne propisuje obveznu formu zahtjeva. On u svojem čl. 40. propisuje da se upravni postupak pokreće na uredan zahtjev stranke. To vrijedi i za mirovinski postupak koji se vodi u skladu s odredbama navedenoga Zakona o općem upravnom postupku. Kako u postupku za ostvarivanje mirovinskih prava nije zakonom propisan obvezni obrazac formalnoga zahtjeva (kao što je to npr. u Njemačkoj ili Austriji), znači da se kao formalni zahtjev mora zaprimiti i svaki neformalni pismeni podnesak stranke koji je uredan ako su u njemu navedeni osnovni podatci o podnositelju zahtjeva (ime i prezime, datum rođenja i adresa), dokazi za osnovanost zahtjeva i koje se pravo traži.
U čemu je razlika? U Njemačkoj je za podnošenje zahtjeva zakonom propisana obvezna tiskanica zahtjeva, koju mora ispuniti podnositelj zahtjeva. Dakle, nikakav neformalni podnesak, unatoč činjenici da ima sve potrebne podatke, ne može se smatrati zahtjevom. U takvom slučaju obavještava se podnositelja da mora ispuniti propisanu tiskanicu i odgovoriti na sva pitanja iz te tiskanice, osobno je potpisati te se od dana primitka takve tiskanice smatra da je podnesen zahtjev za neko mirovinsko pravo. Takva je tiskanica formalnoga zahtjeva besplatna u Njemačkoj, a može se ispuniti i preko interneta.
Za razliku od toga u Hrvatskoj Zakon o mirovinskom osiguranju nema takvoga propisa. U čl. 122. propisuje da se postupak za ostvarivanje prava vodi na zahtjev osigurane osobe ako tim Zakonom nije drukčije određeno, a u članku 123. ponavlja isto: »Postupak za ostvarivanje prava iz mirovinskoga osiguranja pokreće se na zahtjev osiguranika, odnosno osigurane osobe, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.« To »ako zakonom nije drukčije određeno« vjerojatno se odnosi na pokretanje postupaka po službenoj dužnosti. Dakle u Hrvatskoj nije propisan nikakav obvezatan formalni obrazac, odnosno tiskanica. Čak ni u čl. 124. u kojem se govori o primjeni uredaba Europske unije za ostvarivanje prava iz mirovinskoga osiguranja radi koordinacije sustava socijalne sigurnosti ili međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju ne propisuje se forma zahtjeva. Bitno je da se smatra urednim.
Međutim, u Hrvatskoj se u praksi ipak primjenjuju obrasci tiskanica za podnošenje zahtjeva za mirovinska prava, u praksi često obvezatno. Monopol na izdavanje i naplaćivanje takvih tiskanica imaju »Narodne novine«. Zato se događaju nesporazumi između osiguranika kao podnositelja zahtjeva i šalterskih službenika HZMO-a kada zaprimaju zahtjev. Naime, šalterski službenici često odbijaju neformalne pismene zahtjeve tražeći da zahtjevi budu na posebnim formalnim obrascima, unatoč činjenici da obrazac nije zakonom obvezatan. Osiguranik kao podnositelj zahtjeva mora kupovati te tiskanice i ispunjavati te ponovno dolaziti na šalter. No ako se dosjete pa svoj zahtjev pošalju preporučenom poštom, makar u neformalnom obliku (dakle bez tiskanice), ali uredan sa svim potrebnim podatcima, zahtjev se smatra primljenim i uzima u postupak.
Vezano uz ta dvostruka mjerila hrvatskoga šalterskoga postupanja u mirovinskom postavlja se pitanje zašto se u Hrvatskoj ne mogu uskladiti dva zakona (mirovinski i upravni postupak), odnosno zašto se u mirovinskom ne propiše zakonom obvezatna tiskanica formalnoga zahtjeva za neko mirovinsko pravo i time otkloni opasnost nesporazuma. Zato bi mogle nastajati nesuglasice kod »besplatnoga« zaprimanja zahtjeva poštom jer će se poštanskomu službeniku davati ovlasti da procjenjuje kada neki podnesak smatra zahtjevom za mirovinu i šalje besplatno, a kada to nije pa se naplaćuje. Osim toga, polazeći od činjenice da su postupci za ostvarivanje mirovinskih prava i doplataka za djecu besplatni, trebale bi po uzoru na Njemačku i Austriju sve obvezne tiskanice biti zakonom propisane i besplatne.
Ovih je dana u Ministarstvu rada i mirovinskoga sustava potpisan ugovor o dodjeli izravnih sredstava HZMO-u i HZZO-u, u svoti od 2 milijuna kuna za provedbu projekta za jačanje tzv. »ljudskih potencijala«, pa se treba nadati da će tako školovani kadrovi konačno nešto pridonijeti učinkovitosti i kvaliteti poslovanja. Navodno je to »prvi korak« u reformi HZMO-a. Međutim, kako je reforma mirovinskoga započela u prošlom stoljeću, točnije krajem 1998. g., a danas se u 2018. g., dakle nakon dvadeset godina, najavljuje »prvi korak«, postavlja se pitanje »je li netko hodao svih proteklih godina«. Treba se nadati da se ne će čekati sljedećih dvadeset godina na »drugi korak«.
