U prvom dijelu Knjige Mudrosti Bog nije taj koji čovjeka osuđuje na smrt, nije on taj koji čovjeku želi propast i zlo. Naprotiv, »Bog nije stvorio (grč. poieo) smrt niti se raduje propasti živih.« Misli se ovdje podjednako na fizičku i na duhovnu smrt. One su međusobno povezane, a uzrok im je grijeh. Time se podsjeća na biblijski izvještaj o stvaranju. Bog je tada stvorio (grč. poieo) nebo i zemlju i sva stvorenja, no nije stvorio smrt. Njegova je želja da sve opstane.
Propast njegovih stvorenja stoga je protiv njegove nakane. I ne samo to, nego i protiv same Božje naravi, jer on se predstavio Mojsiju iz gorućega grma kao »onaj koji jest«. Autor zapravo i rabi isti glagol »biti« kad govori o stvorenjima čija je svrha da »budu«, baš kao što je i Bog onaj koji »jest«. Tako je Božji interes život njegovih stvorenja, i to život stvaran, stalan i trajan. S druge strane Božja su stvorenja spasonosna (grč. soterioi). Ovdje je upotrijebljen pridjev koji može imati više različitih značenja, a u grčkim biblijskim tekstovima nalazi se samo pet puta te nam nije moguće odrediti neko njegovo posebno biblijsko značenje. Općenito on označava sve što donosi zdravlje, izbavljenje i sigurnost. Počelo toga zdravlja, izbavljenja i sigurnosti nalazi se u svim stvorenjima. Upravo zbog toga »u njima nema smrtonosna otrova«, a i »Podzemlje« njima ne vlada. Misli se tu na Had, ne kao na boravište mrtvih, nego kao na uosobljenu moć smrti. Smrt nema vlasti nad onima koji žive pravedno. Pravednicima je tako zajamčena besmrtnost. Liturgija tim redcima dodaje još dva s kraja drugoga poglavlja Knjige Mudrosti. I ondje je tema stvoriteljsko djelo Božje kojemu je svrha neraspadljivost (grč. aftharsia) i besmrtnost (grč. aidiotes). Grčka riječ aftharsia označava neraspadljivost, neprolaznost, sve do besmrtnosti, a izraz aidiotes znači vječnost. Ta Božja »vječnost« ona je slika (grč. eikona) na koju je stvoren čovjek. Ako, dakle, počelo smrti nije prisutno ni u Božjem stvaranju, ni u čovjeku, sveti pisac nastoji odgovoriti na pitanje odakle izvire smrt. Odgovor je u »đavolovoj zavisti«. Đavao u svijet uvodi duhovnu smrt, čija je posljedica i fizička smrt. On je izvor propasti stvorenja, gubitka besmrtnosti i oštećenja one slike Božje koja se nalazi u čovjeku. Eto, zato je čovjek pozvan da »ne trči za smrću«.
Evanđeoski opis događaja sa ženom koja boluje od krvarenja umetnut je unutar izvještaja o Jairovoj kćeri. Tekst je od početka označen velikim pokretima i nemirom. Isus se vraća na galilejsku obalu i uz more je okružen mnoštvom svijeta. Pristupa mu Jair kojemu je poznata Isusova moć te ga moli da mu ozdravi kćer. Isus polazi s Jairom, a prisutnost mnoštva svijeta koji ga »pritišće« pripravlja sljedeći prizor. Evanđelist potanko opisuje bolest žene koja prilazi Isusu, a težina njezina stanja naglašena je podatkom da bolest traje već dvanaest godina. Ona je kroz to vrijeme, zapravo, bila odsječena iz zajednice budući da je dodir sa ženom koja ima krvarenje čovjeka činio obredno nečistim, a njezino krvarenje bilo je viđeno kao znak ženine grješnosti. U ono su doba samo bogati mogli tražiti pomoć liječnika, a za ovu se ženu kaže da je »mnogo pretrpjela od pustih liječnika«, te je tako i osiromašila. Sada pak svoju jedinu preostalu nadu vidi u Isusu, te ga kriomice dotiče. Nije htjela javno očitovati svoju bolest jer bi bila zasigurno izbačena iz mnoštva u kojem se nalazila. Dodiruje Isusa s pouzdanjem da će joj od njega doći izbavljenje, što se na kraju i događa. Isus također osjeća da je iz njega izišla duhovna sila. »Strah i trepet« što ih žena osjeća uvjetovani su Isusovom božanskom moću koja se na njoj objavila. Ista će se moć objaviti i u slučaju Jairove kćeri. Ona je već bila umrla, a ozdravljenjem Jairove kćeri Isus se objavljuje kao Sin Božji koji pokazuje da ima moć nad smrću.
Tema milostinje za Crkvu u Jeruzalemu Pavlu je osobito na srcu. U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima daje im praktične upute kako organizirati prikupljanje, a u ovonedjeljnom odlomku iznosi i teološku motivaciju toga darivanja. Korinćani se već odlikuju u svemu: u vjeri, riječi, spoznanju, gorljivosti i ljubavi, pa se trebaju odlikovati i u darežljivosti. Kao uzor darežljivosti apostol stavlja Krista čija im je »darežljivost« poznata. Grčka riječ za darežljivost jest haris, a označava i milost. Na taj je način ovdje riječ i o Kristovoj milosti. Ona se sastoji u tome što je on, »premda bogat, radi vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite«. On se svojom voljom lišio vlastite slave i božanskih povlastica kako bi postao »poslušan do smrti, smrti na križu«, kako kaže Poslanica Filipljanima. Tim svojim lišavanjem Krist je obogatio vjernike, one koji su krštenjem uronjeni u njegovu smrt, te skupa s njim žive. Kršćanin, dakle, prema Pavlu, treba uprijeti pogled u Krista i ugledati se u njegovu darežljivost, u milost što ju je on sam od Krista primio. Nasljedujući Krista, vjernik je darežljiv prema drugima, iskazuje im milost, postaje kristolik.
