Ima drevna utvrda Gradina koja bdije nad Drnišom, okupiranim i »Olujom« oslobođenim hrvatskim gradom, utvrda koja i izgleda – neukrotivo. I davno je Stojko Vranković otišao iz rodnoga grada u kojem je došao na svijet 22. siječnja 1964., i davno je dobio nadimak »Drniški orao«, ali jutarnja slika orla na Gradini, simbolično, slika je i Stojkova čuvanja sjećanja na pokojnoga najboljega prijatelja, vršnjaka i reprezentativnoga suigrača Dražena Petrovića. Napisane su vjerojatno i sve rečenice o tom prijateljstvu, no o 25. obljetnici pogibije šibenskoga »Maloga« – velikoga »Mozarta« za košarkaški svijet – valjalo je iznova, uz pomoć Vrankovića, pretražiti »Gradinu« uspomena.
Nekadašnji košarkaš »Zadra«, »Boston Celticsa«, »Panathinaikosa« i drugih klubova od studenoga 2016. predsjednik je Hrvatskoga košarkaškoga saveza. Slijedi krajem lipnja ključna tršćanska utakmica protiv Talijana u nastavku kvalifikacija za SP u Kini. Potom i Rumunji. Ali svaka misao, baš svaka misao, kao da se uz kavu vraćala na Kapetana bez kojega su, poput rijeke Čikole ljeti, presušili košarkaški uspjesi. No zna i Vranković, samo rad može vratiti kolektivni ponos, rad s draženovskom ljubavlju za košarku. Druga su vremena, naravno, košarka je atletizirana, obrambenizirana, ali umjetnost pod obručima nisu ni europske trenerske šablone još dokrajčile. A Orao gleda s ostataka Gradine. I sjeća se…
VRANKOVIĆ: Dražen je bio poseban, ne samo kao igrač nego i kao osoba. Ostao je u sjećanjima mnogih ljudi. Sin Antonio, koji nije imao priliku upoznati Dražena, preko mene zna gotovo sve o njemu. Kćeri Matea i Andrea bile su malene, no starija je upamtila pojedine posjete dok sam igrao za »Boston«, u vrijeme Draženovih dana u »New Jerseyju«. Znao je doći za vrijeme NBA stanke, jako je volio moje kćeri, proveo bi s njima nekoliko sati, i ti su sati starijoj kćeri Matei ostali u trajnom sjećanju. Dvadeset i pet godina dugo je razdoblje, no ostao je veliki trag, ne samo u hrvatskoj i europskoj nego i u svjetskoj košarci. On je hrvatski brend, prepoznatljivi smo u svijetu kroz Dražena.
VRANKOVIĆ: Tijekom kadetskih dana igrali smo međusobno – košarkaši »Zadra« protiv »Šibenika«, kao i u kadetskoj reprezentaciji bivše države. Od tada smo bili nerazdvojni, gajeći prijateljstvo i ojačavajući športsku i ljudsku relaciju.
VRANKOVIĆ: Bilo je burnih situacija i u našem prijateljstvu. Dalmatinska narav doista nikomu ne priznaje da je bolji na parketu. Izvan parketa bili smo drukčiji. Dražen je sudio košarkaša po onome što može učiniti na parketu – »Evo ti lopta, pokaži što znaš.«
VRANKOVIĆ: Nakon utakmice Dražen je prišao i čestitao svim košarkašima »Zadra«. Nije mu bilo lako, no osim velikih košarkaških, imao je i velike ljudske kvalitete. Nije očekivao da će »Cibona« biti poražena, no unatoč težini poraza u svlačionici je pružio ruku pobjednicima. Gledao je naprijed, dolazili su dani Svjetskoga prvenstva u Španjolskoj; znali smo se, ovisno o situaciji, našaliti govoreći o prethodnim pobjedama ili porazima.
VRANKOVIĆ: To je bilo najmanje što smo mogli napraviti. Prosvjed su organizirali Hrvati koji su živjeli u New Yorku i okolici. Kada smo vidjeli koliko ljudi žele pomoći domovini koja pati, došli smo na prosvjed. Dražen je kao košarkaš »New Jerseyja« bio prepoznatljiv u NBA ligi. Sve je ovisilo o terminima treninga i utakmica, no naši su ljudi odlično organizirali događaj, zajedno s američkom policijom. Bilo je nekoliko tisuća ljudi, trajalo je oko dva sata, uz Dražena i mene bila je među ostalim kombinirana delegacija borilačkih športova pod vodstvom Damira Škare.
VRANKOVIĆ: Od reprezentacije bivše države oprostio sam se i prije Svjetskoga prvenstva u Argentini 1990., a Dražen je, koliko me sjećanje služi, imao manjih zdravstvenih poteškoća.
VRANKOVIĆ: Uz telefonske razgovore, imao sam radijski prijemnik koji je hvatao frekvencije hrvatskih postaja, tako sam među ostalim slušao i izvještaje pokojnoga vukovarskoga novinara Siniše Glavaševića. To su bili bolni trenutci, bilo je nevjerojatno da je Domovinski rat činjenica. Pokušavali smo se domisliti načina kako pomoći i dati ljudima podršku. Nerado se sjećam koliko je hrvatskim ljudima bilo teško, osobito u područjima najvećih stradanja poput Vukovara i Škabrnje. I u našim Zadru i Šibeniku ljudi su stotinama dana i noći bili u svojim kućama, nisu izlazili van, nisu imali pravo na normalan život.
VRANKOVIĆ: Narod je bio više ujedinjen u ono vrijeme. Očekivali smo svi mnogo bolju situaciju nakon rata. I u športu je moglo bolje, no čovjeku je lakše pri spoznaji da je dao svoj maksimum. Hrvatska nije država od pedeset milijuna stanovnika, a ima sve preduvjete, more, Slavoniju, Liku, Hrvatsko zagorje, Međimurje…
VRANKOVIĆ: Ljeta su nam nudila priliku da se tjedan, dva posvetimo obitelji. U profesionalnom ritmu košarkaš jedino razmišlja o svojem pozivu, treninzima, utakmicama, potom i o obvezama prema reprezentaciji. Karijera se planira na dulji rok. Lakše je bilo uz spoznaju da obitelj prati i čuva leđa, iako sam svjestan da su i Dražen i drugi planirali imati obitelj nakon završenih igračkih karijera.
VRANKOVIĆ: Športske nepravde prema Draženu sigurno je bilo, no on je razmišljao o tome da je napravio sve da bude pozvan, a to što nije – neka ide na dušu NBA lige. Budući da je i po statistici bio među najboljim šuterima u toj sezoni, zaslužio je poziv na »All-Stars«, no Amerikanci u ono vrijeme još nisu imali povjerenja u europske igrače. Upravo je Dražen otvorio put za budućnost boljega odnosa prema košarkašima sa Staroga kontinenta.
VRANKOVIĆ: »New Jersey« nije bila ekipa koja bi njega zadovoljavala u budućnosti. On je računao na poziv ekipe koja će pretendirati na nešto više. Ujedno je imao i dobrih poziva iz Europe. Teško je i danas odgovoriti što bi odlučio. Da je došla ponuda tipa »Houston Rocketsa«, vjerujem da bi Dražen to prihvatio.
VRANKOVIĆ: Jedna od mojih želja jest da u budućnosti nagrada za najboljega igrača hrvatskoga prvenstva bude posvećena Draženu.
VRANKOVIĆ: Teško je uspoređivati naraštaje otprije tridesetak godina i danas, ali nikada nisam vidio radnika poput Dražena. Dražen je bio talent, volio je košarku, no bio je takav radnik kakav se više nije ponovio. To će reći i mnogi koji su s njim dijelili klupske i reprezentativne obveze. Samo rad. I ništa drugo.
VRANKOVIĆ: On se dokazivao na parketu. I to djelom, ne pričom da je najbolji. Parketom se izborio biti lider, da nas vuče, a mi da se ugledamo na njega.
VRANKOVIĆ: Istini za volju, da se vrate europski igrači koji su trenutačno u NBA ligi, možda razlika ne bi bila toliko vidljiva. Razlika postoji, iako se, po mojem mišljenju, čak i smanjuje. Klubovi koji su igrali na Final Fouru Eurolige morali bi se prilagoditi ritmu putovanja i utakmica NBA lige, no imali bi zapažene rezultate, osobito jer se radi o zapaženim trenerima poput Željka Obradovića ili Dimitrisa Itoudisa. Glede Luke Dončića, smatram da je riječ o vrhunskom košarkašu.
VRANKOVIĆ: To su bila kratka druženja s obzirom na naše obaveze. Neovisno o tome gdje smo se našli, u Zadru, Šibeniku ili u Zagrebu, uglavnom je bila riječ o zafrkanciji jer nam je društvenoga života najviše nedostajalo u košarkaškom ritmu.
VRANKOVIĆ: Vjerujem da je većina činjenica poznata. Razgovarali smo o svemu, o planu nakon povratka iz Wroclawa, odlasku u Zagreb, Šibenik, razmišljanjima gdje provesti tih nekoliko slobodnih dana. Meni je najupečatljivija ostala slika našega razlaza na terminalu zračne luke u Frankfurtu. Mi smo krenuli prema zrakoplovu za Zagreb, a on prema izlazu.
VRANKOVIĆ: Nakon sprovoda hrvatska reprezentacija išla je na Mediteranske igre, pa na Europsko prvenstvo u Njemačkoj. U danu stanke išli smo se naći s njom. Ne, danas nemam potrebe za susretom.
VRANKOVIĆ: Nakon pogibije išao sam s Nevenom Spahijom identificirati Draženovo tijelo. Odlazim redovito na mirogojski grob jer tijekom američkoga života nisam stizao na svaku godišnjicu Draženove smrti.
VRANKOVIĆ: Svjesni smo situacije, da je dobro – nije. No postoji šansa kroz sljedeće kvalifikacijske utakmice i imamo pravo nadati se plasmanu u sljedeći krug u rujnu ako odigramo dvije dobre utakmice. Potvrdili su i NBA igrači da će biti na raspolaganju izborniku Anzuloviću. Trebalo bi nam biti mnogo lakše u nastavku.
VRANKOVIĆ: Nažalost, neriješena je situacija između naše krovne organizacije FIBA-e i privatne Eurolige, situacija u kojoj ispaštaju savezi. Termini se poklapaju i svaka je reprezentacija u procijepu da se želi plasirati na SP, a nema najbolje igrače. To je doista suludo i nepravedno. Mala smo zemlja, nismo Italija, Španjolska i Njemačka koje imaju jake domaće lige, pa se mogu mnogo lakše krpati. Naša je liga takva kakva jest, imamo igrače kakve imamo, pokušavamo svake godine raditi na tome da se podigne kvaliteta hrvatske lige.
VRANKOVIĆ: Mi smo izgubili kult reprezentacije, osobito među igračima. To je činjenica. Sve je povezano s rezultatom koji nemamo u posljednje 23 godine, od medalje u Ateni 1995. Igra A selekcije ogledalo je hrvatske košarke u cjelini. Kada bismo napravili dobar rezultat, vjerujem da bi se želja za košarkom u Hrvatskoj brzo vratila. Bez rezultata nemamo se pravo nadati da će se situacija poboljšati, bez obzira na to koliko HKS funkcionirao u drugim stvarima. Rezultat je ogledalo i statusa u europskoj i svjetskoj košarci.
VRANKOVIĆ: Svjestan sam i znam da će moj rad u Savezu isključivo biti ocijenjen po rezultatu A selekcije. Sve je drugo manje vidljivo i manje će uvjetovati ocjenjivanje.
VRANKOVIĆ: Pokušavamo osnažiti nacionalno prvenstvo. Pokrenuli smo nekoliko projekata, jedinstvenu kadetsku ligu koja je bazen talenata. Nedavno smo imali završne turnire predkadeta, kadeta i juniora u Zagrebu. Materijala – talenta ima, međutim treba raditi i osmišljavati programe koji će te igrače kanalizirati prema A selekciji. Savez će organizirati i pomoći, ali ovisimo i o tome koliko se kvalitetno radi s mlađim kategorijama u klubovima. Moramo »puvat svi u ista idra«.
VRANKOVIĆ: Bez jakoga Zadra, Splita, Šibenika, Rijeke i Dubrovnika teško je čak i zamisliti da ćemo napredovati.
VRANKOVIĆ: To je zapravo najteže. U tim dobnim kategorijama ima djece koja su fizički dominantna i ona su lako vidljiva. Druga su djeca usporenija u fizičkom razvoju, no iznenade nakon mlađih dobnih kategorija. Prijelaz iz juniora u seniore vrlo je kritičan i dogode se neugodna iznenađenja.
VRANKOVIĆ: Neosporan talent. Vrhunski je igrač, potvrdio je to i prošlo ljeto s reprezentacijom i sada na završnom turniru Eurolige. Mnogo je prostora za napredovanje. Koji je njegov limit, ostaje vidjeti, no riječ je o velikom igraču.
VRANKOVIĆ: Nije bila silazna putanja, zaboravlja se i da je Montero prije moje blokade napravio korake. Glede Dražena, bilo je ozbiljnih pregovora tijekom naših kvalifikacija u poljskom Wroclawu, nedugo prije njegove pogibije. »Panathinaikos« je ozbiljno računao na to da će Dražen potpisati za klub u kojem sam tada igrao.
VRANKOVIĆ: Antonio je završio treću godinu studija psihologije i talijanskoga jezika na Sveučilištu Duke. Dobio je i pohvalnicu za akademski dio. Zadovoljan je školskim dijelom, no nije minutažom u sveučilišnoj momčadi. Ima još godinu dana studiranja i on shvaća da je na jednom od najzahtjevnijih košarkaških sveučilišta. Nije lako pratiti akademski i športski dio, ali se može jer je organizacija na zavidnoj razini. Sve ovisi o sljedećoj sezoni; ako zaigra u većoj minutaži, sve su opcije otvorene.
VRANKOVIĆ: Kćeri Matea i Andrea su u Rimu odnosno u SAD-u, i uglavnom one dolaze k nama jer meni je puna kapa putovanja. Potomci su izabrali život koji žele. Nakon silnih putovanja i selidba, Italija, Grčka, SAD, postajem svjesniji izjava ljudi koji su znali reći: »Vidjet ćeš koliko će te s vremenom sve više vući korijeni.«
VRANKOVIĆ: Ljeti odem do Drniša i Zadra, zimi sam u Zagrebu. Posljednjih pet godina živjeli smo u Americi. No povratak korijenima je neodgodiv jer čovjeka, kamo god išao, vuče vratiti se kraju iz kojega je potekao. Lijepo je upoznavati ljude, mentalitete, kulture, sve obogaćuje, no čovjek povratak nosi u sebi, neovisno kada se on dogodi.
VRANKOVIĆ: Igrački i ljudski odgojen sam u Zadru, gradu u kojem sam počeo ozbiljno igrati košarku. Vjerojatno će neko vrijeme biti kombinacija života na relaciji Zadar – Zagreb.
VRANKOVIĆ: Imao sam desetak godina brod, more me veseli i veselilo me, najbolji način opuštanja uvijek mi je bio u tišini Kornata, izbjegavao sam gužve. Volim način na koji navija »Torcida« na punom Poljudu jer se to rijetko gdje može doživjeti. Nešto slično znali su napraviti i Grci na svojim stadionima.
VRANKOVIĆ: U internetskom vremenu svatko može sve lako komentirati, a to nije dobro. Ponosan sam na sve što sam napravio u športu i izvan njega. Osobno, ne brinu me komentari.
