Nedavno sam pročitala (i zabilježila) jednu lijepu misao. Ide ovako: »Najvažnija stvar koju mi kao roditelji možemo prenijeti svojoj djeci jest: ‘Neka vide da se stvarno trudimo biti bolji ljudi.’« Mi odrasli često smo zabrinuti zbog odgoja svoje djece pa tako na tu temu izlažemo prigovore i »okrivljujemo« djecu da su ovakva ili onakva… No koliko smo zagledani u sebe? Pitamo li se kakvi smo mi i kakav primjer dajemo toj djeci? Koliko bi se i naši međuljudski odnosi poboljšali da se stvarno svatko od nas pojedinačno trudi biti bolji čovjek? Kako to postići? Je li to uopće moguće postići? Kako osvijestiti ljude da budu zagledani više u svoju unutrašnjost, a manje u tuđu? Kako bi to bilo lijepo: manje komentiranja, zavisti, cinizma, ljubomore… Kad razmišljam o toj temi, uvijek se sjetim sv. Leopolda Mandića koji je rekao da nijedan čovjek nije toliko od blata da u njemu ne bi bila mrva zlata… Mi, nažalost, uvijek kopamo samo po tom blatu.
I za kraj, da se vratim na našu dječicu. »Ne brini se ako te djeca ne slušaju; brini se zato što te uvijek gledaju.«
R. F.
Roditeljstvo je jedna od najvećih zadaća svakoga tko odgaja dijete. No to je jedini posao za koji ne postoje nikakve škole, nikakvi seminari ni tečajevi s gotovim rješenjima. Roditelji nisu suočeni samo sa zadovoljavanjem osnovnih potreba djeteta, poput redovitoga hranjenja i osiguravanje tjelesne sigurnosti, nego roditeljstvo uključuje odgoj djece, što je velik izazov. Ni jedan roditelj u svojim početcima nije spreman biti roditeljem; brojna pitanja, strahovi i nedoumice prate svako roditeljstvo. Odgoj djeteta zahtijeva mnogo strpljenja, ljubavi, samokontrole nad vlastitim brigama i frustracijama. Nije dovoljno samo voljeti dijete, potrebno je i znati što se događa dok dijete uči te znati kako poticati, usmjeravati i kontrolirati taj proces odrastanja. Roditelji su često prepušteni sami sebi u toj odgovornoj zadaći.
Iako postoje brojni priručnici, korisni tekstovi napisani na temu roditeljstva, oni još uvijek ne daju odgovore na sva pitanja i izazove s kojima se susreću roditelji.
Ne postoje savršeni roditelji, a ono što svaka osoba ponese iz vlastitoga roditeljskoga doma poprilično određuje njezin roditeljski stil. Način na koji tko odgaja svoju djecu u velikoj mjeri zavisi od vlastitoga odnosa prema načinima odgoja koji su primjenjivali njegovi roditelji. Svatko nosi iz svoje primarne obitelji pozitivne ili negativne emocije, osjećaje i sjećanja koji su vezani za odgoj i ovisno o tome većina ljudi donosi odluku kakav će roditelj biti i koji će odgojni stil primjenjivati.
Ne postoji jednostavan recept kako odgajati djecu ni kuharica u kojoj će se naći jasne upute kako postupiti u određenoj situaciji. No, srećom, djeca ne trebaju savršene roditelje, nego roditelje koji će znati prepoznati njihove potrebe, roditelje koji ih ne će povrijediti, koji će im biti posvećeni na najbolji mogući način. Biti posvećen iziskuje energiju i volju; biti posvećen znači staviti potrebe djeteta ispred vlastitih, i to svaki dan i u svakoj situaciji. I to je težak put, prepun odricanja, ali jedini učinkovit da dijete odraste u emocionalno zrelu i odgovornu osobu. I usprkos ulaganju velikih napora, usprkos velikim odricanjima, svaki roditelj ponekad padne na testu roditeljstva. No to nikako ne znači da je trud bio uzaludan, da su napori bačeni u vjetar. To samo znači da se roditelji trude i da su na tom putu imali poneko »krivo skretanje«. Upravo iz tih »krivih skretanja« uči se kojim putem krenuti u odgoju djeteta da ono postane vrijedan i cijenjen član društva. Roditelji odgojem djeteta »odgajaju« i društvo u kojem žive jer jedino emocionalno zrelo i zadovoljno dijete može postati čovjek koji će utjecati na razvoj upravo takvoga društva. Time roditeljstvo poprima još veću i važniju ulogu.
Svaka osoba imala je različito djetinjstvo, i svaki čovjek nosi u sebi teret nekih utega iz prošlosti koji ga muče, što može otežati roditeljstvo i postati problem u odgoju vlastite djece. Gotovo svaka osoba koja postane roditelj kaže sebi kako si ne će dopustiti neke postupke koje su radili njezini roditelji. No vrlo brzo uvidi da nerijetko upražnjava jednake ili slične obrasce ponašanja. Roditeljstvo daje novu priliku za to da svatko poradi na sebi i ispravi određene pogrješke.
Biti roditelj znači i raditi na sebi; raditi na vlastitim strahovima, frustracijama, ljutnjama, ljubomorama, ambicijama. Ti negativni osjećaji nošeni su vremenom iz vlastitoga djetinjstva, duboko su utisnuti u svakoj osobi i često izlaze na vidjelo tijekom odgoja djece. Kad dijete uspije roditelja »izbaciti iz takta«, sasvim je sigurno da je dotaknulo neke bolne točke iz njegova djetinjstva. Vlastito se djetinjstvo ne može mijenjati, ali se može mijenjati stajalište prema događajima koji su ostavili negativan utjecaj na većinu osoba. Uvid u pogrješke vlastitih roditelja i prorada negativnih emocija koje ih prate osiguravaju bolje odnose s vlastitom djecom, i omogućuju osobi da postane roditelj kakav je oduvijek željela biti.
Da bi osoba mogla razriješiti negativne emocije iz vlastitoga djetinjstva, treba sebi priznati što ju uistinu muči i suočiti se sa strahovima. Sve ono što je potisnuto kad-tad izlazi na površinu i upravlja ljudskim ponašanjima. Stoga je važno priznati vlastite terete i naučiti živjeti s njima, a ne strahovati od njih. Većina roditelja želi najbolje svojemu djetetu, kao što će i djeca kad odrastu željeti svojoj djeci. Oprostiti roditeljima na svim nesavršenostima, pogrješkama i pogrješnim riječima pravi je put da se čovjek oslobodi okova i tereta koji su obilježili njegov put odrastanja i dozrijevanja.
Važno je sjetiti se svih onih napora koje su roditelji uložili da bi tko danas postao odrastao čovjek; sjetiti se svih onih neprospavanih noći koje su roditelji probdjeli nad krevetom dok je dijete bilo tužno, uplašeno, bolesno; i sjetiti se da je većina roditelja još uvijek tu za vlastitu djecu, koja su možda i sama postala roditeljima. Zadaća je roditelja osigurati svojoj djeci bolje i sretnije djetinjstvo nego što su ga oni imali, osigurati dobre i zdrave temelje na kojim će dijete graditi svoj vlastiti životni put. Odgajati djecu na način kako su to činili njihovi roditelji nije najsretniji put jer je svako dijete posebno i zahtijeva drukčije načine odgoja.
Nije lako biti roditelj, uz brojne obveze, strahove i nadanja, i nikako nije lako pronaći pravi odgojni stil. Pojedini roditelji rabe kruti i strogi odgojni stil u kojem su pred dijete postavljena prevelika očekivanja i zahtjevi, kontroliraju svaki djetetov korak, ne pružaju mu dovoljno topline i podrške. U takvom stilu odgoja roditelji su pretežito usmjereni na postavljanje granica i pravila, ne odobravaju njihovo kršenje, a glavni je cilj odgoja učenje kontrole i poslušnosti djeteta prema autoritetu. Rijeko kad slušaju potrebe djeteta, rijetko uvažavaju dječje mišljenje i »uvijek znaju što je najbolje za dijete«. Takva djeca često izrastu u nesigurne ljude, narušene su slike o sebi, sniženoga samopouzdanja, često pokazuju submisivno ponašanje i naglašenu potrebu da udovolje autoritetima.
Drugi roditelji rabe stil odgoja koji je prožet čvrstom kontrolom i emocionalnom toplinom. Roditelji takvoga stila postavljaju one zahtjeve i očekivanja pred dijete za koje znaju da su prilagođeni djetetovoj dobi, da će ih dijete uspješno svladati. S druge strane pak imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim oblicima ponašanja, ujedno osiguravaju podršku, ljubav i emocionalnu toplinu, potiču djetetovu kreativnost, znatiželju i samouvjerenost vodeći računa o djetetovim potrebama.
Uloga takvih roditelja nije nadziranje, nego savjetovanje jer sve svoje zahtjeve objašnjavaju djetetu; ne koriste se rečenicama poput »zato što sam ja tako rekao«. Takav odgojni stil osigurava autonomiju djetetu, dopuštajući mu da samostalno donosi odluke u onim situacijama u kojim roditelj procijeni da je dijete spremno i emocionalno zrelo. Dvosmjerna komunikacija i aktivno slušanje glavna su obilježja takvoga odgoja. Takva djeca odrastaju u samopouzdane, sigurne osobe koje lako uspostavljaju samokontrolu i odgovornost.
Postoje i oni roditelji koji rabe takozvani popustljivi odgojni stil u kojem ima obilje emocionalne topline, ali gotovo nikakve kontrole i granica; ne postavljaju zahtjeve djetetu niti uspostavljaju granice ponašanja, udovoljavaju svim djetetovim zahtjevima i njegovim željama. Djeca čiji roditelji dominantno rabe takav stil odgoja nesigurna su i nesnalažljiva, impulzivna, sklona agresivnim oblicima ponašanja ako im želje nisu zadovoljene ili ako se u životu susretnu s pojedinim ograničenjima. Takav odgoj onemogućuje djeci usvajanje društvenih norma i pravila ponašanja; takva djeca, na primjer, sama odlučuju kad će ići na spavanje, kada će jesti, kada će gledati televiziju, ne sudjeluju u kućanskim poslovima niti imaju odgovornosti. Prevelika sloboda samo je privid dobra odnosa s djecom, jer svatko treba granice, a granice učimo od svojih roditelja. Te granice omogućuju svakoj osobi da odluči kako će se u kojoj situaciji ponašati.
Zanemarujući stil odgoja uključuje slabu kontrolu uz emocionalnu hladnoću. U njemu roditelji postavljaju male ili nikakve zahtjeve i granice, emocionalno su hladni i udaljeni, nezainteresirani za dijete i njegove aktivnosti. Takva su djeca često neposlušna, neprijateljski raspoložena prema većini ljudi i situacija, sniženoga su samopoštovanja, sklona delinkventnim oblicima ponašanja i promjenama raspoloženja. Sreća je ta što je zanemarujući stil odgoja jedan od rijetkih oblika ponašanja koji roditelji rabe.
Svako dijete slika je i prilika vlastitih roditelja. Učeći promatranjem i imitacijom, dijete usvaja većinu roditeljskih oblika ponašanja. Stoga, ako roditelji žele da se dijete ponaša na određeni način, i oni se moraju ponašati na takav način dajući primjer vlastitomu djetetu. Ključ odgoja leži u stvaranju snažne i sigurne povezanosti između roditelja i djeteta. Takva sigurna povezanost najzad dovodi do razvoja odgovornosti i emocionalne zrelosti.
Zadaća roditelja trebala bi biti prepoznati i razumjeti djetetove potrebe, ne projicirajući vlastite koje je »naslijedio« od svojih roditelja. Dijete od malih nogu uči o svijetu koji ga okružuje; uči je li svijet sigurno mjesto, do koje mjere vjerovati drugim ljudima, u kakve se emocionalne i prijateljske odnose treba upuštati, kakve odluke donijeti i kojim putem krenuti kako bi si osiguralo psihološku dobrobit.
Većina roditelja griješi, no pogrješke ne predstavljaju preveliku opasnost u tome da roditelj ne će dobro odgojiti vlastito dijete. No, ako roditelj nije svjestan svojih pogrješaka i uporno ponavlja uobičajene obrasce ponašanja, ne uvažavajući potrebe djeteta, velika je vjerojatnost da će jednom kad dijete odraste biti »optužen« da je svojemu djetetu pružio nesretno djetinjstvo. Stoga svaka osoba treba duboko zaroniti u sebe, osvijestiti vlastite strahove, vlastite potrebe, želje i ambicije koje možda projicira na vlastito dijete kako bi osigurala djetetu ispunjenje njegovih potreba.
Roditeljstvo nije posao, to je avantura u kojoj se roditelji suočavaju s brojnim preprekama, ali i brojnim radostima koje pruža avantura roditeljstva. To je avantura koja podrazumijeva suradnju roditelja i djeteta jer jedino će tako svi stići na željeni cilj. Mudri roditelji dopuštaju sebi i djeci da pogriješe; djeca su mudra jer na ljubav odgovaraju ljubavlju, na mržnju odgovaraju još većom mržnjom i vrlo lako prihvaćaju disciplinu timskoga rada. Njegovanje timskoga rada osigurava ne samo zdravo sazrijevanje djeteta nego oplemenjivanje društva u kojem ljudi žive.
